Zoran Tadić

Iako se rodio u Livnu, Tadić je već kao dvogodišnjak postao 'zagrebačko dijete'. Poput svojih vršnjaka odrastao je zaražen nogometom, ali imao je i san da će jednog dana biti vlasnik kina. Te dvije ljubavi spojio je i u naslovu svoje knjige 'Sto godina filma i nogometa' koja je sastavljena od eseja objavljivanih kroz 25 godina. Svoje prve je članke potpisivao je pseudonimom Cici, koji mu je postao nadimak.

Svoj prvi film, petminutni kolažni 'Hitch... Hitch... Hitchcock' Tadić snima 1969. godine. To je njegova posveta skupini istomišljenika 'hičkokovaca', mladih kritičara koji su napadali konvencionalne redatelje i tadašnju 'podobnu' politiku Jadran filma. Tijekom sedamdesetih Tadić radi isključivo dokumentarne filmove. Prvi je 'Seoske učiteljice' rađen na Zagrebačkoj televiziji, koji mu je otkrio Dalmatinsku zagoru i njenu veličanstvenu surovost. 'Zadnja pošta Donji Dolac' (1971) i 'Poštar s kamenjara' (1971) slike su izoliranosti dalmatinskog zaleđa, 'Pletenice' (1974) se bave estetikom, 'Dernek' (1975) ukazuje na sraz suvremenoga i tradicionalnoga, a 'Zemlja' (1976) prikazuje pokušaj obrađivanja škrtoga kamenjara. 'Druge' (1972) su vrhunac Tadićevog dokumentarizma, priča o suživotu starice i koze koja jasno oslikava neobično prijateljstvo i usamljenost. 'Kazivanje Ivice Štefanca, mlinara' (1974) jedini je film iz ovoga niza koji nije snimljen u Dalmatinskoj zagori.

Sedamdesetih s Brankom Ivandom snima i dokumentarac o studentskom štrajku 1971. I njega je kao i 'Zapise s putovanja' radio bez scenarija, jer zbog brzina događanja nije ni moglo drukčije. Zbog toga je došao 'pod zub' političke garniture koja je zaplijenila materijale i ispitivale autore. Od dokumentaraca snima još 'Amerikanka' (1970), 'Priprema se za realizaciju' (1978) i 'Kašinska 6' (1981) koji se također bave urbanim temama.

Na prijelazu 1970-ih na 1980-e Tadić se vraća televiziji, na kojoj je još šezdesetih asistirao redateljima poput Eduarda Galića, Krste Papiće i Branka Ivande. Ovaj puta samostalno režira dva televizijska filma – 'Liberanovi' (1979), 'Slučaj Filipa Franjića' (1978) i dvije epizode u okviru serije 'Nepokoreni grad' (epizode '72-96' i 'Čovjek u sjeni').

Na igranom filmu debitira tek 1981. s 'Ritmom zločina', koji ostaje i danas njegov najznačajniji film. Scenarij piše Pavao Pavličić kojeg s Tadićem veže pijateljstvo još od studentskih dana na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Početak je to plodonosne suradnje, jer će Pavličić pisati scenarije za sve Tadićeve igrane filmove – njih ukupno sedam. Također 'Ritam zločina' utvrđuje žanr krimića (trilera) kojemu će Tadić ostati dosljedan isto kao što će  vjerno surađivati sa snimateljem Goranom Trbuljakom i glumcem Fabijanom Šovagovićem.  

Filmovi 'Treći ključ' (1983.), 'San o ruži' (1986.) i 'Osuđeni' (1987.) ukorijenjeni su u društveni kontekst Hrvatske i Jugoslavije 1980-ih godina i prikazuju ponižavanje pojedinca pred društvenim, političkim i gospodarskim silama. 'Čovjek koji je volio sprovode' (1989.) i 'Orao' (1990.) prikazuju paralelno raspadanje društvenih vrijednosti i političkog sustava, kroz tjeskobu pojedinca koje sustižu posljedice političkih činova iz prošlosti.

Od devedesetih njegov filmski rad postaje rjeđi, snima tek 'Treću ženu' (1997.) ratni triler s Enom Begović u glavnoj ulozi. Tadić se posvećuje pisanju o filmu i predavačkom radu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Posao redatelja ipak je za njega ostao najljepši posao na svijetu, jer kako je govorio 'redatelj je u situaciji malog, dragog Boga. Naime, na početku ne postoji ništa, a na kraju napraviš neki svijet.'

Za biografske podatke o Zoranu Tadiću zahvaljujemo Ljiljani Šišmanović, Tomislavu Čegiru i Branku Ištvančiću.