Štemeri na ćevapima kod Krleže

Realizam u književnosti, realizam na filmu. Cijela nacija otkinula je na realistične prikaze stvarnosti. Nitko više nema vremena, a možda ni talenta, za uprezanje mozga u izmaštane svijetove ili neke malo omraženije žanrove. I što smo dobili? Stvarnost puta dva ili čak više od toga? Malo morgen. Čak i kada se redatelji odluče prikazati i neke oštrije scene, sa tom stvarnošću nešto gadno ne štima. Problem je još vidljiviji i s prvom hrvatskom telenovelom: dok je moguće vjerovati da soj novobogataša uživa u površnosti, teško se naviknuti na govor, nevjerojatno!, gotovo jednak kao i u prosječnoga hrvatskog klošara. Svi su hrvatski likovi, od ulice pa do blagovaonice obitelji Jurak, doktorirali suhi književni izričaj, a kad istoga nedostaje na cesti, lako ćemo doslovno prevesti što govore strani, najčešće američki uzori.

I sad si zamišljate tko piše te dijaloge, gramatički točne i pravopisno uzorite primjerke hrvatskoga jezika? Neka fina stara gospoda odgojena na njemačkim lebens-romanima i Krleži, u film i TV serijale ubačena iz uglednih građanskih kuća u kojima zidove rese Willerovi gobleni i strateški razmješten bakin porculan? Možda i ne. To su redom žestoki zagrebački dečki, vole masni burek, šiš-ćevap i dobru (žensku) picu, s kompićima igraju nogać nedjeljom i nakon par piva lijepo se otkrave i govore - normalno. Ipak, to nikad ne završi u scenarijima koje napišu.

Recimo, 'Sigurna kuća' Kristijana Milića. Nesretno uklopljena u latentni omnibus '24 sata', pokušala je zagrebačke mafijoze predstaviti kao kariku koja je svojedobno nedostajala Quentinu Tarantinu za 'Reservoir Dogs'. Tarantino, neumnik jedan, nije međutim samo postavio šablonu za odbjegle od zakona, nego je stalnim ponavljanjem nimalo maštovitih fraza You motherfucker i I'll kick your ass u hrvatskim wannabe pisačima uličnih dijaloga stvorio mentalnu dvojbu: mogu li domaći frajeri ikad i reći nešto tako zadivljujuće oporo kao ass kicking? Za Kristijana Milića nema dvojbe, to je toliko briljantna jezična konstrukcija da ju je potrebno samo prevesti. I što dobijete? Ne baš odrezano uho, ali zato tough guys u 'Sigurnoj kući' jedan drugome prijete sa Razguzit ću te! Kada opasnost prestane, zahvalno odahnu sa Uh, skoro me je razguzio!

Osim što ova besmislica može tek značiti da su otišli ludom kirurgu koji im je guzu razrezao na pola i zatim svaku (svinjsku?) polovicu zamotao - za van molim! - dotična samo pokazuje koliko ulice zbilja teče u scenarističkim konstrukcijama. A Milić nije bezveze, neki šonjo. Sad planira snimiti jedan tough film o homićima, nimalo politički korektan nego homomrzački. Onak', kak se i šika na cesti - fuj pederi, majku vam jebem - ta priča otprilike. Baš me zanima kako će u tome filmu izgledati scena u kojoj neki skinhead napadne rozog sirotana na putu iz Globala u roditeljski dom. Dobra večer mladiću! Ja sam dječak obrijane glave. U ruci imam drvenu palicu. Mogu li ti nanijeti neku ozljedu tako da te udarim time? Homić će: Poštovanje momče obrijane glave! Dakako, sa zadovoljstvom ću prihvatiti tvoju ponudu za jedan diiivni hematom ne čelu. Hihihi!

Prethodno bi, sigurno, još bolje napisao Robert Naprta. Scenarist serije 'Villa Maria', neka se Milić ne uvrijedi, još je žešći momak. Navodno školovan u vojnoj JNA školici u Kninu, zatim, opet navodno, urednik-tiranin u EPH, gdje je loše plaćena piskarala zabavljao opisima svojih kokainskih zabava i brojem mufova koje je deflorirao protekle noći, sada piše tako ispolirane dijaloge tete Mitzy, da je jednostavno teško povjerovati kako je ova fina gospođa mrtva (što nije) ili još bolje, da je imetak zgrtala crnčeći (možda s kitom u ustima kao, navodno, Žuži Jelinek?) u Švicarskoj ili kakvoj drugoj izbi uljuđenoga kapitalizma.

Čak i Naprtina Alexis, kučka koju tumači Mia Begović, govori kao klasičan hrvatski roman iz popisa obavezne lektire, kraće od dugih Krležinih rečenica, ali pravopisno nenadmašno. Jurakovi nikad nikoga ne pošalju u vražju mater, jedu uvijek isti komad balkanskoga kulena za doručak, no ne zaborave zaželjeti dobro jutro i reći hvala čak i kad im se napakosti. Vrhunac je društveno dno 'Ville Marie', siromašni ljubavnik i dobar radnik koju ljubuje s mladom Jurakovom, te njegova sirota majka Nada Gaćešić-Livaković. Ovaj radnički ljudski trash, uzme li se u obzir društveni stalež ostalih likova, također zbori književno. Sine moj, stari Jurak nikad te neće prihvatiti, (slijedi tuberkulozni kašalj tako tipičan za književno radništvo), on nikad ne smije saznati za vašu vezu! Da se Naprta malo opustio, kako već zna, rečenica bi iz Nadinih ustiju bolje zvučala kao: Čuj balavac jedan, onaj pizdun od Juraka ne smije znati da karaš onu plavu pičkicu. Razguzit će te, pardon, naguzit će te ako sazna! Bježi sad u kurac da te ne gledam, vidiš da crkavam od kašlja....

Istu je sudbu imao i Tarik Kulenović, pisač Ogrestinih dijaloga u 'Crvenoj prašini'. Sve nešto cici-mici, hvala, molim vas, tako smo fini i uljuđeni. A kad ono, opaki spisatelj žestoke budalaštine od romana 'Jeleni na kiši' i specijalist za puške i pištolje na Filozofskom (primjećuje li tko bizarnost učenja sociologije rata na ovome faksu?). Kao pravi zagrebački dasa, voli burek, pičku i nogomet, mrzi pedere i žene trpa u kuhinju. U kurac, pa tamo im je i mjesto. A onda se napiše scenarij, pa ispadne da je zapravo piscu dijaloga mjesto u kuhinji. I kuš droljo, mješaj i kuhaj!

Ima još toga, ali razvidno je jedno. Kad sljedeći puta navratite na ćevape, poslušajte malo bolje. Lik koji pored vas prostači i urliče, sa usta mu se cijedi mast, a naokolo vonja plemeniti miris upravo probavljenoga luka, možda nije ono što mislite, što bi se dalo izvući iz prebrzog zaključka o društvenom statusu i porijeklu. Pred vama se, po svemu sudeći, nalazi kakav ugledni književnik, scenarist i visokoobrazovana frajerčina koja piše ono što vaši omiljeni TV ili filmski likovi izgovaraju. Samo što on, kad zasjedne napisati što će sljedeće kazati bilo Mitzy, kakav Horvat ili što simbolično slično, istom postane mica-maca na početku sata hrvatskog jezika i književnosti. Učiteljica danas pita i valja ju odobrovoljiti dobro odabranim riječima. Mijau!

A pitate li stanare jedne zgrade sa Trešnjevke, Nada Gaćešić-Livaković nikada i nikoga ne bi poslala u kurac.

Vaš Julius