Dimenzije prostora i pokreta

Zbog slabe vidljivosti, Marion uspori. Kroz zid kiše nazire se neonski znak:

BATES MOTEL (naslovna)

A ispod njega, manjim neonskim slovima:

VACANCY (prazne sobe)

Marion polako skrene prema motelu, jednostavnoj prizemnici L-tlocrta. Cijelom dužinom zgrade proteže se drveni trijem omogučujući natkriveni pristup svim sobama i uredu. Marion zaustavi auto ispred ureda i izađe. Svjetlo u uredu je upaljeno i ona uđe, no prostorija je prazna. Izađe na trijem i pogleda iza ugla zgrade – velika viktorijanska kuća na vrhu brda. Na zadnjem katu – prozor, sjena ženske figure kreće se preko osvjetljenih zavjesa. Marion odlazi do auta i zatrubi. Koji trenutak kasnije vidi se muškarac kako trči niz brdo po kiši.

Ova scena iz Hitchcockovog remek-djela 'Psycho' sigurno je jedna od najupečatljivijih filmskih slika današnjice. Veliki režiser bio je poznat po majstorskom korištenju arhitekture u svojim radovima, a ulogu arhitekture u filmu, barem ugrubo, pokušat ćemo pojasniti u ovom tekstu. Za početak, pitanje – Da li i koliko obraćate pažnju na prostor u kojem se zbiva radnja?

Film i arhitekturu veže mnogo sličnosti – oboje su vizualni mediji, mogu se sagledavati u kadrovima, čitati  u odnosima vidljivog i nevidljivog, a konačno, na sličan način funkcioniraju kao svjedoci vremena i kulture u kojoj nastaju. Jednu od meni najdražih usporedbi arhitekture i filma, dao je svjetski arhitekt Jean Nouvel koji kaže: 'Arhitektura postoji, baš kao i film, u dimenzijama prostora, pokreta, kadrova i scena.'.

Osnovna i očita funkcija arhitekture u filmu je definiranje prostorno-vremenskog okvira unutar kojeg se zbiva radnja. To je svima jasno, no pozorno čitaj dalje. Režiser arhitekturu može prezentirati kao objekt (kulisa, pasivno), ili, nama interesantnije, kao subjekt u priči. To aktivno korištenje prostora u filmu otvara zanimljivu temu povezanosti arhitekture i psihologije – prostor kao psihološki pokretač emocija. Da pojasnimo: naša 'stvarnost' sastavljena je od fizičkog i mentalnog prostora.

Fizički prostor za sve je isti, no mentalni prostor određen je subjektivno, individualno, i razlog je tome da različite osobe naprosto različito doživljavaju 'stvarnost'. I baš ta činjenica koja nam često 'petlja' živote, omogućuje arhitektu i režiseru da manipuliranjem prostornih odnosa i uvriježenih arhitektonskih tipova, manipuliraju doživljajem određene scene. Ukratko: jedan te isti događaj – poljubac ili umorstvo – ima posve drugačiji utjecaj na gledatelja ako se odigrava u kupaonici, spavaćoj sobi, u liftu, na livadi ili negdje drugdje. Između ostaloga, potpuni doživljaj ovisi i o osvjeteljenju, vremenu, zvukovima u sceni i sl. Sve to definira priču i nedjeljivo je od konkretnog arhitektonskog prostora.

Na temelju priče i konkretnih zahtjeva režisera, scenografi kreću u stvaranje prikladnog prostora u kojem će određene teme, zapleti i ugođaji, jasnije doći do izražaja. Sve kreće od koncepta. Pa nabrojimo, ne bili vam dosadni, nekoliko tipova filmskog prostora: postoji koncept u kojem se prostor tretira kao apstraktna forma (tema prazne, samo kredom iscrtane scene u Lars von Trierovu 'Dogvilleu'), potom može biti isključivo u funkciji mjesta i vremena radnje gdje je važan konkretan arhitektonski stil ('Doba nevinosti', 'Barry Lyndon', 'L.A. Confidential'), može se svesti isključivo na specifičnost okoline, pri čemu je onda usko vezan uz psihologiju radnje ('Ja ću budan sanjati', 'Moulin Rouge!'), a naposlijetku, može naglašavati duh filma odnosima među objektima: ploha, napetost, balans, ponavljanje, ritam, perspektiva ('Gattaca', snimana u The Marin County Civic Centru kojeg je projektirao Frank Lloyd Wright).