Filmske žene, dio 2.

Nakon svih ekonomskih teškoća, godina kriza i depresije dolaze šezdesete. Od drugog svjetskog rata neki su već postali punoljetni, rulali su Beatlesi, Woodstock, ideje o slobodi, rat u Vijetnamu, a sve je mirisalo na liberalizaciju gayeva i veća ženska prava. Žene su odjednom prestale biti samo kućanice, a od poslušnih su se kuharica i umilnih sluškinja pretvorile u vragove koji pale grudnjake.

Redatelj koji svoje ranije radove započinje upravo u tom kontekstu jest Andy Warhol, a upravo je njegova srebrna 'Tvornica' štancala (a ponekad i ispljunula) do tad još neviđene heroine – golišave, ranjive, sklone samoubojstvu, promiskuitetu, drugim ženama i opojnim sredstvima. Neke od njegovih muza (ne jamčimo da su se sve rodile kao žene) su Edie Sedgwick (predozirala se barbituratima u 28. godini), Naomi Levine, International Velvet i Baby Jane Holzer, a za njih zaista možemo reći da su bile genuine pop-art:)

Muze je, osim Warhola, koristio i Federico Fellini, ali u posve drugačijem kontekstu. Žene su ga istodobno privlačile i plašile, a poseban je utjecaj na njegovo stvaralaštvo izvršila supruga Gulietta Masina, s kojom je od 1943. kad su se vjenčali pa do svoje smrti, osim postelje, dijelio i svoja djela u kojima je ona često igrala glavnu ulogu. U ovom ćemo razdoblju zbog vizionarskog utjecaja na prevladavajuću avangardu spomenuti i Mayu Deren (umire 1961. u 44. godini) čiji se inovativni eksperimentalni uratci (najpoznatiji 'Meshes of the Afternoon' 1943.) danas smatraju temeljima modernog nezavisnog filma. Derenova je također osnovala Creative Film Foundation, a prva je filmska umjetnica koja je za svoj rad primila nagradu Guggenheim.

Rasprave o jednakosti spolova tijekom sedamdesetih reflektirale su se posredno i na filmove, pa su tako i žene u toj dekadi blockbustera dobile svoj dio kolača. Dobar primjer za takve trendove je montažerka Verna Fields ('Paper Moon' 1973., 'American Graffitti' 1973.) – Steven Spielberg je upravo njezine rezove smatrao ključnim faktorom za bombastičan uspjeh filma 'Jaws' (1977), dok je osim glumica ostatak ženske populacije trnovitim putevima dolazio do sredstava za projekte.

Od osamdesetih pa do danas svjedočimo liberalizaciji u svijetu filma, i iako npr. i danas u Directors Guildu (udruženju redatelja) ima samo deset posto teta, situacija se mijenja barem u redovima glumaca, scenografa i dizajnera. Osamdesete su definitivno obilježili žanrovi science fictiona, horora i raznih glazbenih mješavina, a glavnom bi se heroinom definitivno mogla nazvati Jane Smršavite Aerobikom Fonda. Njezin je filmski angažman (uloge tipa 'Barbarella') često bio apsolutna suprotnost njezinom privatnom životu – oduvijek je bila snažno politički osviještena i angažirana, a njezina je knjiga 'Jane's Fonda Workout Book' izazvala revoluciju u pogledima na žensko tijelo.

Iako su tete u vrijeme kokotica sveprisutne, prevladava dojam da su tu ili kao flance, zadužene za uljepšavanje muških kolega, u ulogama tipa Bond djevojaka (Kim Basinger u 'Never Say Never Again' 1983.), ljubavnica snagatora (kao npr.u Conanu) ili kao dio romantične franšize 'naivna sam, mlada i željna ljubavi' (Jennifer Grey u 'Dirty Dancing' 1987., Lori Singer u 'Footloose' 1984.). Takav je trend posebice očit u vrlo uspješnim trash hororima gdje žene glavnoj ulozi unatoč imaju zadaću magneta za publiku, te su i dalje udjenute u klišeizirani kalup objekta.

Danas se snimaju svakakvi filmovi - od onih gdje se na društvo pa i na ženu gleda šablonski, do onih gdje ženske protagonistice imaju inicijative. Iako je spominjanje mnogobrojnih uspješnih glumica današnjice nepotrebno, moramo se osvrnuti na najbolje plaćenu gospođu današnjice. Tu titulu definitivno nosi legendarna 'Pretty Woman' a.k.a. Julia Roberts koja je od ušljivih 300 000 dolara za ulogu u istoimenom filmu dogurala do astronomskih 25 milijuna dolara. Julika je osim po slinavo-romantičnim komedijama, poznata i po rekordnom broju veza sa kolegama - u nekih desetak godina poharala je nekoliko brakova, bezočno mijenjala zaručnike i dečke (Liam Neeson, Kiefer Sutherland, Lyle Lovett, Mathew Perry, Benjamin Bratt, Daniel Day-Lewis) a People magazin ju je stavio na listu pedesetak najljepših žena svijeta.

Ako vam se nakon svih ovih blagoglagoljenja čini da su žene za svoj obol filmu pošteno nagrađene, stanite. Šokirat ćemo vas. Pozicija žena u filmu otprilike je jednaka poziciji koju imaju tamnoputi stvaratelji što najbolje potkrepljuje činjenica da žena NIKAD nije dobila Oscara u kategoriji najboljeg redatelja, dok ih je nominirano bilo samo njih četiri – Talijanka Lina Wertmuller ('Sedam ljepotica' 1976.), Jane Campion ('Piano' 1994.), Nizozemka Marlene Gorris ('Antonia's Line' 1996.) i Sofia Coppola ('Lost in Translation' 2003.). Strašno.