Filmske žene, dio 1.

Dragi muški, a i ini rode: iako nam je jasno da nam razlog za hvalospjeve nad ženskim rodom apsolutno nije potreban:), ovaj put za kompletni pregled imamo i razlog. U duhu 8. marta, svjetskog Dana žena, dostojnu ćemo im počast odati kroz kompletni štreberski, sočni i blagoglagoljivi popis, od samog razvoja kinematografije pa do danas. Da se odmah ogradimo, ne očekujte feminističke i zagrižene rasprave o rodnim pripadnostima, ni lamentacije o ženskom filmu – nudimo vam trezvenu sumu sumarum a-listerica, pionirki i svih onih koje su ušle u anale (ženske) filmske povijesti.

No, prpošnom uvodniku unatoč, put im je bio više trnovit nego zvjezdan. Prije nego je film postao biznis kojim su vladali veliki studiji, pozvani na sudjelovanje bili su svi koji su imali dovoljno energije, želje i entuzijazma. Gotovo svi američki izvori navode da je upravo u najranijem razdoblju filmske povijesti, što će reći prije 1920. godine, u filmu bilo najviše žena – one koje se nisu etablirale kao glumice, svoje su mjesto našle iza kamera u ulogama redateljica, scenaristica, producentica, montažerki i vlasnica studija.

Tih ranih godina su žene svoje mjesto u Hollywoodu dobile prije nego su imale pravo glasa (koji su dobile tek 1917.), no kako je industrija cvjetala, ženske su se snage disproporcionalno smanjivale, iako je svaku dekadu obilježio pošteni niz danas svima poznatih teta. Ako ćemo u brojkama, između 1923. i 1927. u Hollywoodu je režiralo 26 žena, da bi ta cifra između 1949. i 1979. pala na samo njih 7.

U analizi koja je zahvatila filmove od 1930. do 1970. povjesničari su kategorizirali četiri dominantna tipa ženskih uloga – stup kreposti u koji se ubraja većina uloga Doris Day i Julie Andrews; glamur djevojka koja zahvaća božice poput Marilyn Monroe i Marlene Dietrich; emotivna žena – Rosalind Russell u filmu 'Picnic' i Elizabeth Taylor u 'Cat on a Hot Tin Roof'. U zadnju kategoriju pripadaju tzv. neovisne žene tipa Katherine Hepburn, Barbre Streisand i Jane Fonda. No, krenimo redom.

Godina je 1896. i ime koje naprosto morate pamtiti je ime Francuskinje Alice Guy Blache (naslovna) za koju se smatra da je prva ženska redateljica. Filmova se primila sasvim slučajno; bila je tajnica Leona Gaumonta, prodavača foto opremom, kojem je jednom prilikom predložila da snime film koji bi reklamirao kvalitetu njihove robe. Šef se baš i nije htio miješati, objasnivši joj da si može dati oduška jer su to sve 'samo igračke'. Ona je preko vikenda snimila short 'La Fee aux Choux' (u slobodnom prijevodu 'Kupusova vila'), a njezin se uradak toliko svidio Gaumontu da je osnovao produkciju, dok je ona do kraja života snimila preko tristotinjak filmova.

Što se tiče nijeme filmske ere, najplaćenija redateljica koja je imala svoju nezavisnu produkciju bila je Lois Weber ('Merchant of Venice' 1914., 'To Please One Woman' 1920.), a poznato je da je Charlieu Chaplinu na početku karijere mnoge savjete i svoja znanja prenijela Mabel Normand, glumica i redateljica koja je režirala neke od njegovih filmova. Početak dvadesetog stoljeća zadužila je i scenaristica Frances Marion koja je osim mnogih predložaka za filmove (brojke se kreću oko stotke!) zaslužna i za prva sindikalna udruženja, kao i za osnivanje Screenwriter's Guilda. Marionova je svoju marljivost unovčila već 1930. kada je za scenarij tehnički vrlo zahtjevnog filma 'The Big House' dobila Oscara.

Njezina najbolja prijateljica (kako je svijet bio mali!) bila je prva 'američka dragana' i jedna od prvih glumačkih zvijezda - Mary Pickford. Ni Pickfordica nije bila bez vraga, jer je i ona imala vlastitu produkcijsku kompaniju, a jednom smo vam prilikom već rekli da je zajedno s Charliem Chaplinom, svojim mužem Douglasom Fairbanksom i redateljem D.W. Griffithom 1917. osnovala distributersku tvrtku United Artists, a 1927. godine je bila jedina žena umiješana u osnivanje Akademije filmskih znanosti i umjetnosti. Iza imena akademijina kipića Oscar stoji još jedna slatka ženska priča - knjižničarku Akademije figurica je podsjetila na njenog ujaka, a ta se usporedba toliko svidjela glavešinama da se ime zadržalo.

Dvadesete i tridesete godine nose pečat koji su udarile egzotične zavodnice poput Thede Bare i Pole Negri, mondenke poput Glorie Swanson i Grete Garbo, ali i seksepilne žene poput Clare Bow. Najplaćenija glumica tridesetih bila je Nijemica Marlene Dietrich koja je u Hollywood došla nakon filma 'Blaue Angel' (1930) plijeneći pažnju svojom magnetičnom ljepotom, ali i raznim aferama s glavnim protagonistima s kojima je surađivala. Poseban joj se tribute mora dati i zbog pjevačke karijere (bila je česta gošća Broadwaya), ali i zbog činjenice da je jedna od prvih slobodnijih diva – činjenica da je biseksualka je bila javna tajna. Njezina prijateljica Mae West također je imala status seks simbola iako je prvi film snimila u četrdesetoj godini – proslavio ju je hod, astronomski visoke potpetice i izjave tipa 'Is that gun in you're pocket, or you are so glad to see me?'.



Krucijalne su promjene u prezentaciji protagonistica nastupile s četrdesetima i žanrovskim prevladavanjem film noira – kao što je već ranije nagovješteno, ženske uloge preuzimajući još jače stereotipiziranje spolova preko noći postaju sinonim za femme fatale, a uvjerljivo ih predvodi neodoljiva diva Rita Hayworth koja se proslavila filmom 'Gilda'. Ženske su uloge često zle i svode se na ljepotice koje manipuliraju (najbolji primjer su uloge Glorie Swanson) ne bi li postigle svoj cilj. Tradicionalna američka zajednica je u popularizaciji ženskog tijela odmah nanjušila opasnost, pa je kreposti u obranu udruženje producenata i distributera postavilo Hays kodove koji su trebali držati određene moralne standarde. Stričeki su fino propisali koliko se golotinje smije, a koliko ne smije vidjeti.

Mekom su se za žene (ili možda za ženoljupce) ipak pokazale pedesete godine 20. stoljeća; u tom je razdoblju srca gledatelja osvojio žanr melodrame, tako da je varijacija za razne tipske feminine uloge bilo napretek. Nakon ekonomskih kriza kroz filmove se ponovno uspostavlja tradicionalni poredak, muška dominacija nasuprot ženskoj submisivnosti, a ženske su role ugurane u kalupe zabavnih ljepotica koje se često ponašaju kao djeca. Ovakva konstelacija uloga posebno važi za prvo ime s A-liste tog doba – Marilyn Monroe koja je imidž seks bombe i naivne, praznoglave plavuše često potkrepljivala i svojim privatnim životom.



A-listerice tog razdoblja su definitivno bile i Lauren Bacall i Katherine Hepburn koje povijest pamti po sofisticiranim intelektualnim ulogama, dok se Bette Davis probija svojim komičarskim talentom. Imidž koji je furala Hepburnova baš i nije neko čudo ako znate da je kćer sufražetkinje koja ju je poticala da uvijek iskaže svoje mišljenje. Zanimljiva je činjenica da je publika njezinih inače vrlo popularnih filmova bila naprosto šokirana načinom na koji je ignorirala Hollywood – nosila je hlače čak u vrijeme dok je to bilo nezamislivo, nije koristila nikakav make up, nije pozirala fotografima niti davala intervjue. Iako ju je u broju nominacija nedavno pretekla Meryl Streep, Hepburnova s četiri Oscara još uvijek drži rekord dobitnica.

Godina za pamćenje je i 1954. – prvi put u povijesti Akademije, a i filma, nominaciju za Oscara dobiva Afro-Amerikanka, Dorothy Dandridge (naslovna uloga u 'Carmen Jones') koja je osim glumačkih sposobnosti imala i dobre glasovne mogućnosti. Iako kipić na kraju nije odnijela doma, njezin se primjer smatra prvim korakom u borbi protiv rasizma među filmskom svitom. Najveći paradoks vezan uz nju jest činjenica da je zbog svojih uloga i glasa dobila ponudu za nastup u tada najboljim klubovima koji su bili smješteni u hotelima diljem New Yorka, Miamia, Chicaga i Las Vegasa, no sve je propalo zahvaljujući činjenici da u istim hotelima zbog boje kože nije smjela odsjesti.

U drugom dijelu pročitajte žensku storiju od šezdesetih pa do današnjih dana.