Lebowski: Turci u polufinalu, žene na cesti

Znam samo da je Luka Modrić toliko mali da mu kamera tijekom himne uspije snimiti samo čuperak. Najviše sam se prepoznao u reklami koja nam poručuje da nam je prijenos ove utakmice omogućio uživanje u pivu.

Sjedio sam tako na jednoj terasi gledajući kako se naši pate protiv Turaka, dok sam u želudac pohranjivao piva. Negdje na petoj sinulo mi je kako Hrvatska u tom susretu ne mora nužno pobijediti, što bi mi dobrano oštetilo alibi za pravljenje budalom. A taman sam se mislio popišati uz neko drvo, skinuti tu i tamo kakav prometni znak ili barem kamenom razbiti izlog. Između ostalog, slavlja nakon pobjede jedan su od glavnih razloga zbog kojih sam zavolio nogomet. Vraćaju me u mladost, kad smo pritiskali zvona nepoznatih ljudi, a potom bježali koliko nas noge nose.

Nakon što je (kaže moja žena) Petrić profulao penal te omogućio Turcima polufinale, neredi su potpuno izostali. Tu i tamo poneki auto zaplesao je na cesti, možda je pokoja šaka zabljesnula u birtiji, ali nije to bilo to, nije bilo masovnog slavlja koje tako opuštajuće djeluje na izmoreno mozgovlje.

Ipak, nekoliko sati kasnije, pojavila se slavljenička kolona. Dugačka gusjenica puna žena protezala se nekoliko stotina metara. Bilo je to oko tri ujutro, nakon što su uspavale djecu i muževe. Nosile su velike slike Modrića i Petrića, od srca zahvalne za svaki profulani jedanaesterac. Mnoge od njih furale su prazna dječja kolica ukrašena zastavama, na zadnjim kotačima jednosmjernim ulicama u krivom smjeru. Pile su rakiju iz bočica na dudu. Umjesto bengalki nosile su zapaljene Glorije. Prizor je bio prilično zastrašujući, jer su se zaboravile našminkati. I taman kad sam pomislio kako žene s posebnom lakoćom prihvaćaju sve loše od muškaraca, jedna od njih se izderala: Park je pun boca! Istog časa su se organizirale, podijelile poslove i počele čistiti. I toliko su pri tome uživale da sam, promatrajući ih, postao ljubomoran.