Hrvatski igrani film 2005.!?

A ni tratinčice, da ne bi bilo zabune. Ukoliko povučemo paralelu s primjerice ruskim filmom i njegovim uskrsnućem, koje se još uvijek dešava i koje neće tako brzo zamrijeti, brojne se podudarnosti naziru. Teške devedesete, očekivanje publike i autorske preokupacije nisu korespondirale, a tu je i eksplozija komercijalnih televizija s atraktivnim američkim filmskim sadržajima. Posljednjih godina obje filmografije sve češće imaju predstavnike na filmskim festivalima, nagrade također ne izostaju. Bitna razlika s kojom krećemo u najavu 2005. za domaći film jest podozrivost publike. Rusi se vraćaju u kino dvorane kada je na programu ruski film, a u isto vrijeme Hrvati od hrvatskog filma i dalje bježe.

Pozivanje na argument veličine tržišta ovdje nije bitan. Nitko ne pomišlja na komparaciju brojki, ali na usporedbu trendova svakako. Biti će da su svi gore navedeni razlozi u našem slučaju udarili malo jače, dublje i bolnije. Posljednjih desetljeće i pol jedini pravi kino hit bio je Brešanov 'Kako je počeo rat na mom otoku', a da ne bude sam na toj praznoj listi dodajmo mu i Matanićevu 'Blagajnicu' te još jedan film Vinka Brešana, 'Maršal'. Dodirna točka tih filmova? Riječ je o komedijama. Komedija privlači publiku u kina. Zabava privlači publiku u kina. Popularni je film zabava – bjelodan i u ovom kontekstu već dosadan zaključak i paunovsko poentiranje, no očigledno treba tako. Devet godina nakon 'Otoka', pet godina nakon 'Maršala' i jednakih pet godina nakon 'Blagajnice' naši su redatelji zbrojili dva i dva (u tome su im pomogli i producenti, pretpostavljamo) te odlučili malo više poraditi na popularnom žanru kojeg smo nedavno obradili u našem RFPu. Na komediji.

'Oprosti za kung fu'
Hvaljeni film Ognjena Sviličića ovih je dana uvršten u selekciju filmova mladih autora na skorom Berlinskom filmskom festivalu. Pridodajmo tomu pozitivne reakcije svih koju su se prošle godine našli u Puli i dobivamo uistinu atraktivan naslov. Kada će distribucija? Najkasnije u proljeće, ako sve prođe po planu.

'Dva igrača s klupe'
Dejan Šorak završava svoju komediju o zgodama i nezgodama dva haaška optuženika. Aktualna tema, nema što. Svjetlo dana film bi trebao imati na ovogodišnjem Pula film festivalu.

'Karaula'
Rajko Grlić snima film na osnovu Tomićevog književnog hita 'Ništa nas ne smije iznenaditi'. U savršenim okolnostima film bi trebao u kina do kraja godine, ali Pula je i za Karaulu mjesto premijere.

'Što je muškarac bez brkova'
Ante Tomić opet. Premijera u Puli, također opet. Priča o Karauli se ponavlja, no redateljsku stolicu u ovom kontekstu ispunjava Hrvoje Hribar.

'Voda Pušća Bistra'
Najmisterioznija komedija, bez sumnje. Filp Šovagović je redatelj i skoro da je to sve što se zna. Film je trebao pohoditi Pulu još prošle godine no sve je prolongirano za ovu. Tajnovitost je codeword, a tu je i situacija 'talentiranog debitanta': da se to domaći 'Građanin Kane' ne snima?

To su bile komedije, no u pripremi su i filmovi koje ne možemo uvrstiti u taj žanrovski milje. Antonijo Nujić nam priprema poslijeratnu storiju 'Sve džaba' koju se najlakše može opisati u posljednje vrijeme vrlo popularnom sintagmom gorko – slatki film. Ukoliko je opis filma doista stereotipan u Nujićevu originalnost ne sumnjamo.

'Bijesni pas i kulturna revolucija' Branka Schmidta također bi svjetlo dana trebao ugledati ove godine. Tema? Ratni dani u Posavini. 'Snivaj zlato moje' Nevena Hitreca nova je povijesna priča, no ovoga puta iz malo dalje povijesti – zagrebačka Trešnjevka na prijelazu iz četrdesetih u pedesete godine 20. stoljeća. Možda smo i taj film trebali uvrstiti među komedije, no riječi poput 'melodrama s elementima pjevanja' koje smo imali prilike pročitati u jednim dnevnim novinama prevagnule su.

Mjesto i vrijeme na kojima ćemo moći pogledati nove momente hrvatske kinematografije je Pula, naravno. Sudeći prema svim najavljenim naslovima moglo bi se desiti da ovogodišnje druženje u Puli potraje čitava dva do tri tjedna. Mjesec dana možda – hoteli već trljaju ruke...

Dva su filma iako dovršena i već prikazana na prošlogodišnjoj Puli eventualni kandidati za kino dvorane. 'Infekcija' Krste Papića i 'Svjetsko čudovište' Gorana Rušinovića klatare se u redu za projekcijsku sobicu domaćih kinematografa duže vrijeme. Tom kružoku pripada i '100 minuta slave', biopic Dalibora Matanića o hrvatskoj slikarici Slavi Raškaj koji je pored Pule prošle godine bio prikazan i u Motovunu. Prema posljednji informacijama '100 minuta slave' u kina će krajem ožujka. Put od domaćih filmskih festivala (Motovun i Pula) do kino dvorana duži je dakle no što bi se očekivalo. Završeni projekti su i 'Ivin rođendan' Tomislava Tadića (bacio se u niskobudžetne vode) te 'Trešeta' Dražena Žarkovića. Sudbina potonjeg još uvijek je neodređena jer je producent (HTV) u dvojbi da li ostaviti film kao programsku ekskluzivu ili mu prethodno dati šansu na velikom platnu.

Suma sumarum: Ono što bi se na prvi pogled moglo učiniti invazijom domaćeg filma, ili točnije, lavinom komedija u konačnici bez problema bi moglo postati tek siromašnom kišicom. Nemojte nas zvati skepticima, ali eto u ovom kontekstu nam je moto 'Vjerujem kad vidim'.