100 minuta Slave

Da domaća javnost filmove Dalibora Matanića dočekuje barem sa zdravom radoznalošću, nije potrebno pretjerano naglašavati. No, nije ostao vjeran svojoj tradiciji urbanog redatelja, nego je na sveopće iznenađenje spremio povijesni i još k tome ljubavni film.

Čini se da kod nas suradnja među filmašima i književnicima postaje praksa, scenarij, naime, potpisuje Robert Perišić ('Užas i veliki troškovi'), dok je glavna ideja potekla od Sanje Vejnović koja je prije nekih desetak godina, promatrajući Slavin portret, zaključila da nevjerojatno sliče. Malo po malo, tražeći i upijajući sve raspoložive podatke, shvatila je kako je to genijalan materijal za film. 'Ugnjavila' Matanića i… ostatak je povijest. Eh da, čak je i sama napisala dva scenarija, ali avaj…

U fokusu ovog kostimiranog filma je priča o nesretnoj ljubavi gluhonijeme slikarice Slave Raškaj i Bele Čikoša, njenog učitelja slikanja. Film ne prati slijepo biografiju slikarice koja će postati jedno od najznačajnijih imena hrvatskog slikarstva na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, već se više posvećuje njenoj ljubavi prema Čikošu koju je on uništio i nije htio potpuno prihvatiti iz straha i obzira prema društvu, ali i traženju ljubavi i priznanja uopće. 

Izvedba Predraga Mikija Manojlovića, koji je Belu Čikoša odglumio u 'tri sloja' – dio uloge kao nijemi film, dio kao zvučni, dok su u trećem dijelu njegove misli snimane naknadno, kao za radio dramu, istaknuta je kao posebna poslastica.

Poveznica između Matanićevih dosadašnjih radova i 'Slave' je njegova strast za portretiranjem pojedinaca koje društvo smatra 'drugačijima', ali i odnosa mase i pojedinca. Sam redatelj za film kaže da je korak dalje u njegovoj karijeri, a osim te činjenice, u kina bi vas mogle natjerati zlobne kritike koje su se mogle čuti nakon prošlogodišnjih festivala u Puli i Motovunu – rekoše ljudi da je Matanić pretenciozan. Velikim dijelom je takve epitete zaradio miješanjem povijesnih i fantastičnih elemenata – filmom se, vremenskom razdoblju unatoč, provlači moderna glazba, dok Slava trči po Dinamovom stadionu.

U maniri pravog filmskog meštra, Matanić je i na 'Slavi' radio s starim znalcima s kojima je surađivao na gotovo svim svojim prijašnjim ostvarenjima: direktorom fotografije Brankom Lintom, scenografkinjom Željkom Burić, montažerom Tomislavom Pavlicom…Relativno nova u timu je samo kostimografkinja, Ana Savić Gecan, koju mnogi od vas vjerojatno pamte po raznim kazališnim kostimima za koje je prava majstorica, a ovaj filmski angažman donio joj je na festivalu u Puli 2004. godine i Zlatnu arenu. Kad smo kod zlata, red je spomenuti i ono koje je po mišljenju istog žirija zaslužio Vili Matula za nabolju sporednu ulogu u filmu.