Let 93

Ultrarealističan portret katastrofe

Upotrijebivši dokumentaristički pristup režiji,redatelj Peter Greengrass je događaje 9.rujna uspio prikazati na nevjerovatno realističan način zbog kojeg gledatelj ima dojam da gleda autentične snimke prikazanih događaja.Međutim,meni se osobno takav stil ne sviđa.Ne mogu,doduše,kazati da je Let 93 loš film.Naprotiv,riječ je o vrhunskom portretu katastrofe koja je obilježila početak 21.stoljeća,no istovremeno ne mogu na Let 93 gledati kao na umjetničko djelo.Po mojem skromnom mišljenju takvi poludokumentaristički filmovi koji nalikuju na montažu snimka sa videonadzora ne mogu konkurirati filmovima u kojima je pažnja posvećena razvoju likova i fabule i gdje redatelj režijom pokazuje svoj redateljski talent.

uh.......................

predobar film.............

Četvrti avion

Paul Greengrass je napisao scenario i režirao film koji ponovo ima za temu vruć politički krompir: terorizam od strane islamskih fundamentalista. Ceo svet je posredstvom CNN-a mogao da vidi istinsku dramu tokom trajanja kontinuiranih terorističkih akcija na New York i Pentragon. Kako bi što vernije ekranizovao nemile događaje od 11.09.2001. Greengrass je okupio relativnu anonimnu glumačku ekipu (osim već pomalo zaboravljenog Davida Raschea, smušenog Sledge Hammera iz popularne TV serije negde sredinom 80.-ih). S namerom da nam u jednom maltene dokumentarnom stilu prikaže šta se zaista dogodilo s četvrtim otetim avionom koji nije pogodio unapred utvrđeni cilj, svesno je žrtvovao angažovanje neke glumačke face koja bi nas zadivila svojim herojskim otporom zlim Arapima. Radnja ima svoj logičan tok: od samog jutra, kada se pilot priprema i odlazi na posao, kao i ostala posada kompanije United Airlines. Putnici se opraštaju sa najmilijima i ukrcavaju na još jedan uobičajen let (broj 93) za San Francisco. Među njima su i četvorica mladih Arapina, koji su se prethodno zavetovali Alahu, da će položiti svoje živote u svetom ratu protiv (hrišćana) nevernika (a što je jedna od početnih scena filma). Kada je avion uzleteo, ubrzo je usledila drama koja se odnosi na otmicu aviona, promenu maršrute uz stalnu komunikaciju putnika sa svojim porodicama na zemlji. U časovima očaja, beznađa, uz saznanje da su već srušeni neki avioni, nedužni ljudi shvatili da im sledi sigurna smrt. Suočeni s takvim užasnim saznanjem, odvažna grupa putnika smoćiće snage da se suprotstavi naoružanim teroristima. Tokom borbe za preuzimanje kontrole nad avionom, let će biti tragično okončan rušenjem letelice u blizini Shanksvillea, Pennsylvania. Zacrtani cilj terorista: udar na Washington D.C. neće biti postignut. Ako pomenemo da su kontrolu leta i vojni kadar na aerodromu uspešno odglumili naturščici (koji su zapravo bili na svojim radnim mestima), onda je to prilog više u postizanju potpune autentičnosti priče. Radnja obiluje krupnim kadrovima, što daje doprinos naglašenoj dramatičnosti događaja u samom avionu. Veoma dobar film, koji sam po sebi nosi i šalje svojevrsnu emotivnu notu, imajući u vidu da se manja grupa ljudi svesno žrtvovala kako bi sprečila ljudsku katastrofu daleko većih razmera, a što je u suštini i bio cilj islamskih fanatika. Realistično ispričana tragična sudbina grupe ljudi koji su se našli na pogrešnom mestu u pogrešno vreme.

Zašto?

Ne znam zašto postoje takvi ljudi koji ubijaju i sebe i druge? Ne bih nikada bila takva,ali mi razgovaramo o filmu. Meni je film dobar,ali malo se previše dugovlači jer se radnja večinom zbiva u avionu tako da ne treba dugovlačiti

Visok let Leta 93

Moram priznati da za ovaj film nisam prije čuo, barem ne dok mi brat nije rekao da je film odličan. Razlog zbog kojeg nisam čuo jest taj da ovaj film nije išao na ogromnu marketinšku kampanju niti se oko njega dizala bil kakva prašina (kao što je bilo sa slučajem WTC-a, i kao što će biti sa sljedećim Stoneovim filmom of 11. 9.) Ali za razliku od WTC-a, kojeg doduše nisam još gledao, ali čitam da nije ništa posebno, ovaj film je stvarno jedno od najugodnijih iznenađenja ove filmske sezone.
Priča o jedinom od četiri avoina iz terorističkog napada 11. rujna koji nije pogodio svoj cilj je prikazana kao pravi hommage putnicima tog zrakoplova i njihovu jedinstvu u namjeri zaustavljanja nove katastrofe. Iako to zvuči patetično, film ne pati od patetike i Greengrass je dodatno naglasio timski napor putnika time što nije angažirao niti jedno zvučno glumačko ime.
Također moram naglasiti da je film prava suspence poslastica, jer iako gledatelj zna da će teroristi preotet zrakoplov, iako zna da će se avioni zabiti u WTC, svaki taj čin toliko drži gledatelja i opet iznova ga šokira, kao da ne vjeruje. Greengrassu tu svaka čast na odlično napisanom scenariju (ja bih mu dao barem nominaciju za scenarij i režiju, a možda čak i Oscara za scenarij).
Spomenuo sam režiju. Ona je također tu funkciji da gledatelja još više uvuče u paničnu atmosferu što Greengrass postiže korištenjem rukom držane kamere. Puno krupnih kadrova koji potpuno prikazuju tjeskobu kako putnika, tako i terorista. Nema tu puno dijaloga, ali pogledi doslovno pokazuju da slika vrijedi tisuću riječi.
Za kraj, reći ću samo da me film oduševio i da ga svima preporučam, ne bojte se suvišne patetike jer je nema, a scenarij i režija će vas držati na rubu fotelja, kauča ili na čemu ste već kad gledate film. Očekujem bar jednog Oscara za ovaj odličan film.

stvarna drama o stvarnoj katastrofi

Moram priznati, da nisam s velikim oduševljenjem prihvatio ovaj film kada je izašao niti sam gorio od prevelike želje da ga pogledam. Razlog je bio jednostavan: očekivao sam još jedno holivudsko prenemaganje pretrpano emocijama i klišejima, i iskorištavanje ljudske tragedije kako bi se stvorio blockbuster. Ali, ovaj film je sve suprotno.
Ovo je teška i realna drama-dokumentarac koja u prvi plan stavlja ljudsku tragediju, a ne silne teorije zavjere i političku pozadinu svega (da li se desilo ili nije, da li se moglo spriječiti i sl.). Najvažnije je da je u toj tragediji tisuće ljudi izgubilo živote i to se više ne može vratiti, bez obzira tko je na kraju odgovoran.
Upravo o tome Greengrass govori u svom filmu. Iako je opisao događaje u avionu na temelju razgovora sa obiteljima poginulih, većina stvari koje se opisuju temelji se na pretpostavkama da se moglo desiti (koliko je terorista ubijeno, da li su putnici došli do pilotske kabine i sl.), ali sve to ne umanjuje kvalitetu i vrijednost filma.
Ono što ja filmu najveća kvaliteta je svaršeno realan prikaz, skoro dokumentaristički, o događajima tog dana u realnom vremenu (osim molitve terorista na početku filma). Taj efekt Greengrass je postigao snimanjem kamerom iz ruke, angažirajući anonimne glumce i stvarne ljude u kontrolnim tornjevima, a sva događanja su prikazana iz njihove perspektive. Upravo zbog toga, iako svi znamo kako će se stvari razvijati i kako će film završiti radi se o izrazitom napetom filmu koji proleti u trenu.
Iako je cijeli film dojmljiv posebno bih izdvojio nekoliko scena: 1) kada je paralelno prikazano kako i putnici i teroristi mole svako svoju molitvu, i 2) završna scena napada na pilotsku kabinu i obrušavanje aviona prema tlu, te 3) zanimljiva scena kada se vojni kontrolori bore da dobiju dopuštenje za akcijom od vrhovnog zapovjednika (predsjednika) do kojeg nitko ne može doći, a svi znamo što je u tom trenutku radio vrhovni zapovjenik G.W.Bush i kako je reagirao.

Bravo!

Što reći za ovu Greengrassovu dokumentarističku dramu osim bravo. Prikazati nam mučne trenutke preuzimanja posljednjeg četvrtog aviona Let 93, situaciju kroz koju su morali proći hrabri putnici da bi na kraju završili tragično nez očekivane patetike i izraženog patriotizma svakako je za pohvalu. Snimljen nestatičnom kamerom, koja prati svaki pokret radnje i daje filmu taj dokumentaristički ton, napet je od početka do kraja, uvijek nešto loše iščekujemo (žalosno je što je istinit događaj). Scenarij je odličan, bez patetike i poetike nego ½ravno u glavu½, upućuje nas u ono što je bitno; temeljit i nadsve pun emocija. Sviđa mi se što je teroriste prikazao kao bića od krvi i mesa, ranjive i emotivne te nam dođe da se zapitamo zašto i kako ste to mogli učiniti. Glumci su nepoznati što je dobro jer ne odvraćaju pozornost, no izrazito uvjerljivi, tako da i gluma funkcionira. Greengrass je imao tešku zadaću snimiti sve na temelju telefonskih poziva i izjava rodbine, ipak napravio je fantastičan posao. Pazio je na svaki detalj od interakcije među likovima, njihovih privatnih života, izljeva emocija, prikaz terorista, te događanja izvan u centralama- nemoć službi da spriječe ovu, a i ostale tri otmice. I najveća sila na svijetu ima svoje slabe točke; pogoditi u središte američkog ponosa nije bila laka stvar, a jedini koji su uspijeli nešto spasiti su obični civili, hrabri građani.

let 93

Ja sam imao tu sreću pa sam film gledao u pulskoj areni. Zašto sreću? Ipak, to je jedan poseban ugođaj kada gledaš bilo koji film u takvom nekakvom prostoru. Nisam siguran no, možda je to ovome filmu pomoglo.

Prvi dio filma ocijenio bih ocjenom (3). Zašto? Hmmm.. Pa zato što nama običnim smrtnicima koji se ne razumijemo u zrakoplovstvo, u tom prvom dijelu filma, prikazuju ljude koji se strastveno brinu za zračni promet, ali nije u tome problem, nego to užasno dugo traje. Stalno govore neke brojke koje mi obični ljudi ne razumijemo. To odlično prikazuje realnost, pa čak i trunku dokumetarističkog pristupa, ali to užasno dugo traje.

Drugi dio filma je za 5. Odlično. Redatelj nije uzeo poznate glumce koji bi nam samo omeli pozornost prikazanog horora, koji putnici u zrakoplovu proživljavaju. Iako nisu poznati, oni su to tako fantastično odglumili da bi čovjek pomislio da je to netko od putnika snimio kamerom, te je ta vrpca ostala netaknuta i mi je sada gledamo.

Sve u svemu jedan vrlo dobar film koji je vrijedno pogledati.

Wow! Mochno!

Iako sam očekivao pravo hollywoodsko sranje (kojih u zadnje vrijeme ima masu), oduševio sam se nakon što sam odgledao film u kinu!
Vrlo realan i kvalitetan! Glumačka ekipa koja je svijetu do ovog filma bila ne poznata odradila je posao poput profesionalaca.
Strah među putnicima mogao se osjetit kroz cijeli film.
Bravo Paul Greengrass!!!

zaboravih ocijenit.. ocijena bi bila: 4

let 93

Strah i panika

Kao prvo - svi oni koji misle da je film pun patetike tipičnih za američke filmove (obični građani koji se, napumpani patriotizmom, pretvaraju u neustrašujuće junake), griješe u startu. Kao drugo - film je sniman po istinitom događaju (iako ima teorija da ovaj let nije nikada ni postojao), tako da tu nema previše muljanja - ovo je priča stvarna, priča od krvi i mesa, iako djeluje kao da je pisana kao za scenarij filma iz početka moje recenzije.
Greengrass je vješt redatelj, koji je od ovog filma napravio kvazi-dokumentarac koji ne pokušava ništa objasniti, opravdati ili ikoga kritizirati, samo daje do znanja što se desilo taj dan. A samim time imate doživljaj kao da se upravo vi nalazite u tim kontrolnim tornjevima, upravo u tim avionskim sjedalicama, te želiš im reći što da naprave, jer mi svi znamo što će se desiti.
Film je vjerno pokazao što se taj dan desilo, svi znamo gdje je bio prvi čovjek Amerike u to vrijeme, a ovim filmom vidimo kakav kaos zna proizvesti nedostatak pravog vođe. Što Bush apsolutno nije.
Ocjena: Jako, jako dobar - 4,5

Je li moglo realnije?

Film je napravljen korektno i sve strane bi trebale biti relativno zadovoljne kad ga pogledaju. Cijela priča dakako nije mogla biti 100% autentična pa su neki dijelovi predstavljeni onako kako ih je zamislio redatelj. To je u većini slučajeva napravljeno dobro i logično, ali ja bih osobno promijenio nekoliko sitnica vezanih uz logiku i očekivanja putnika u avionu. Ne znam naravno kako su se stvari doista odvijale u avionu, ali ja bih osobno očekivao da ljudi u avionu znatno prije upotrijebe mobitele, očekivao bih da se više vremena u filmu posveti raspravi putnika o njihovim odlukama i da se više prikaže različitost pojedinaca u avionu jer mislim da bi to bilo realno. Svijet izvan aviona je prikazan dobro, i nije nimalo čudno što se službe nisu odmah snašle s obzirom da ovakvih događaja nije bilo ranije u povijesti. Film svjesno spominje pitanje glavnog donositelja odluka kojeg ne mogu kontaktirati, a kod gledatelja to izaziva lagani podsmjeh, s obzirom da znamo da George Bush u tom trenutku čita bajke djeci u vrtiću i da osoba poput njega nije u stanju donijeti nikakav inteligentan zaključak. Da je Clinton bio predsjednik... tko zna kako bi sve to izgledalo. (na žalost vjerojatno slično ako sve ne bi bilo zaustavljeno puno ranije, s obzirom da je vremena bilo malo). Ranjivost najjače države, ljudska strana terorista (strah prije nego preuzmu avion)... sve je tu... meni osobno jedino nedostaje malo više individualnosti kod putnika.

Eh, da - izbor nepoznatih glumaca je logičan, ali kako im se potkrao Sledge Hammer... samo je falilo da u nekom trenutku kaže "trust me, I know what I'm doing"

BTW - ono što me šokiralo je da na Youtubeu postoji insert iz filma, ALI TO UOPĆE NIJE ISTI FILM!?!?!? Tko je gledao, može usporediti i vidjeti da je ovo na Youtubeu nešto sasvim drugo (a isto ze zove let 93)
http://www.youtube.com/watch?v=O0ZpYzg7ej4&NR

igrani dokumentarizam

snimiti film o tom četvrtom otetom avionu, na koji svi zaboravljamo, zanimljiva je ideja. ja zapravo i nisam znao o čemu je točno film, tako da mi je dojam vjerojatno bio još intenzivniji nego gledateljima koji su znali za temu.

gledamo putnike u avionu, pa kontrolore leta, pa pilote i stujardese i tako cijeli film. da se ne radi o istinitom događaju koji nam je svima toliko urezan u pamćenje, možda bi ovaj film bio dosadnjikavo ostvarenje prilično banalnog scenarija. ovako dobiva posebnu dokumentarističku vrijednost.

posebno je pohvalna činjenica da redatelj potpuno izbjegava moraliziranje i teroriste i putnike predstavlja kao jednako uplašena ljudska bića, a ne kao crna čudovišta i bijele anđele. kraj filma je izrazito jak i upečatljiv, meni savršen.

Slikovnica

Nemam rijeci, osim - izvrsno. Zaista, jako dobra drama.
Uzbudjenje, strah i nervoza dodatno su pojacani nestaticnom kamerom i nepoznatim glumcima. Likovi zaista djeluju stvarno (odlicna gluma).
Sat i cetrdeset minuta filma se gleda u dahu - jos jedan dokaz da film ne mora trajati 2 i pol sata da bi bio dobar.
Pocetak filma je izuzetan. Dodatna nervoza pojavljuje se vrlo brzo, posto gledatelj, iako zna da ce svi poginuti, nikako da upozori putnike da ne ulaze u taj prokleti zrakoplov.
Jos jedan zanimljiv detaljcic. Amerika je prikazana kakva je bila prije 5 godina, dok su jos postojala ljudska prava u toj zemlji, dok se je putovalo bez likvidacija samo zbog sumnje, Guantanama, Iraka, itd. Na svu srecu, cijeli film je izvucen iz bilo kakvog konteksta i prikazuje samo jednu ljudsku dramu, kako putnika u avionu, tako i svog osoblja iz kontrlonih tornjeva po cijeloj Americi.
Istaknuo bih nervozu terorista, jer, iako samoubojice, njihov strah je enorman. Greengrass to odlicno pokazuje u sceni kada se i putnici i teroristi mole - svako svom - Bogu.
Iako znamo da nitko nije prezivio, nekako nam je u srcu da se ti ljudi spase. Zasluzili su to.
Nikako nisam mogao izbaciti jednu stvar iz glave - kako su (lose) reagirale dezurne sluzbe: FAA i vojska. A onda se sjetim Mooreovog Fahrenheita i scene sa Predsjednikom koji cita slikovnicu djeci u skoli kada ga informiraju da je izvrsen napad na SAD. I onaj njegov "bistar" pogled u nista. Putnicima nije bilo spasa.