tvornica čega?

Izgleda da su Britanci u zadnjih desetak godina usvojili jednolične stilske obrasce i da su počeli štancati filmove koji iz aviona izgledaju nepogrešivo britanski. Stvar je počela sa Trainspottingom, nastavila se sa Ritchievim Lock, Stock & 2 Smoking Barrels i Snatchom - a medju posljednje izdanke tog otočkog trenda imamo Football Factory. Recept? Uzmete supkulturnu skupinu (narkomane u Škotskoj, sitne kriminalce ili huligane), pobacate hrpu šarenih likova, slijepite ih kakvim simpatičnim scenarijem, jednog lika učinite pripovjedačem kojeg muče dvojbe o svemu što ga okružuje - te sve skupa izrežirate dinamično uz zvučnu kulisu histerične glazbe i uličnog jezika krcatog psovkama i žargonom. Na kraju balade svi su sretni i zadovoljni - režiser pobire lovorike zbog izmišljanja već izmišljenog, publika jer je ufurana u dojam autentičnosti i šarenog prikaza istog - te kritičari koji vape za bilo čime što bi se umjesto kompleksaškog kopiranja Amera moglo nazvati britanskim proizvodom. Nažalost, The Football Factory tu misiju ostvaruje samo polovično. Iako su ovdje svi spomenuti elementi - Nick Love (scenarist i redatelj) propušta uočiti najbitniju kariku o kojoj takva koncepcija ovisi - likove. Iako glumačka postava solidno odrađuje posao (osobito Danny Dyer u glavnoj ulozi) likovi su površno obrađeni. Djeluju vrlo prolazno, viđamo ih u stalno istim situacijama - i ostaje pitanje što je Love htio prikazati. S jedne strane ne vidimo pozadinu svakodnevice zbog koje 30-godišnjaci vikendima organizirano razbijaju glave svojim vršnjacima - dok s druge strane ne vidimo ni dovoljno od te huliganske supkulture (što je svakako promašaj jer za takvu temu od Engleske nema boljeg mjesta). Dodajmo tome da su neke scenaristička rješenja vrlo očito pokradena iz ranije spomenutih filmova - i imamo djelce koje nema drugih ambicija do kopiranja sigurne trendy formule. Lagana zabava za nedjeljno prijepodne nakon kojeg možete gledati ono što ovaj film izbjegava - nogomet.