Dodirnuti vrh
najiskrenije
Iskreno, nije mi se gledao ovaj film. Dečko ga je posudio jedno subotnje popodne koje sam ja baš zacrtala za veliko proljetno spremanje. I dok sam brisala prašinu tu i tamo bi bacila oko... pa sam pogledala samo 5 minuta... pa sam zapalila cigaretu... pa se zalijepila za film do kraja. Ono što me posebno privuklo je ton kojim glavni likovi pripovijedaju. Smireno i posve iskreno, bez preuveličavanja, bez extra dramatiziranja pričaju o životnoj drami koja je većini nas nezamisliva. Naravno, već na početku filma je sasvim jasno da su obojica preživjeli, ali ritam na koji je ispričana priča jednostavno te vuče do kraja. Dramatični i emotivni elementi isprepliću se na način koji stvara vezu sa likovima, čini ti se kao da ih poznaješ, želiš im dobro, želiš da ustraju... Sve u svemu, zanimljivo i dirljivo, čak i za one kojima je alpinizam = uspon na Sljeme. :)
Moj Bože!
To je bio uzvik koji nisam mogla prestati uzvikivati tokom cijeloga filma. Zbilja je ostavio veliki utisak na mene. Ne mogu vjerovati koliko čovjek zapravo može biti čvrst i koliku želju može imati za životom. Znam da ja to ne bi mogla. Slomila sam nogu više puta, i imala nekoliko operacija, znala sam da će hitna doći za 5 minuta, a opet mi je meni i svim mojim bližnjima bilo nepodnošljivo. Ali ovo što je Joe prošao, ne bih mogla. Treba mu podići spomenik kao simbolu hrabrosti i ustrajnosti. A i Simon je poseban. U takvim situacijama se moraju donositi teške odluke, makar bile i pogrešne. On je to činio instinktivno, nagonski, bez imalo kajanja. Isto tako znam da ne bi Joea mogla spuštati tako brzo uz onolike njegove bolne krikove, kao što i ne bi bila u stanju presjeći onaj konopac. Najljigaviji mi je onaj lik koji im je čuvao šatore, nije ih ni poznavao, a već je pravio izbor tko bi trebao umrijeti. Ma, užas!!!Film je jedan od najstresnijih koje sam pogledala u posljednje vrijeme i svima bi ga preporučila. Obavezno gledati, osobito ako volite dokumentarce,a ako i ne mislim da će vam se svidjeti.
