I kornjače lete
kornjace, da, lete
Film je zbilja realistican i vrlo potresan. Moze se reci jedan od onih stvarnijih filmova koji ne govore o borbama vojnika već o strahotama ne tako davnog rata, ulozi SAD-a u svemu tome, nadama i snalaženju izbjeglica, staraca, djece i onoj depresiji, muci i teškim oštećenjima koje ratna stradanja nose sa sobom. Kako se u svemu tome snalaze djeca, bolje ili losije od odraslih, prikazano je uvome filmu.
Rat i djeca
I kornjače lete je jedan od najdirljivijih i najtužnijih filmova koje sam ikada pogledala. Film progovara o događajima koji su se zbili u bliskoj prošlosti (2003. god.). Radnja priče počinje iščekivanjem rata s Amerikom, tamo negdje na tursko-iranskoj granici, a završava se za svega nekoliko dana, padom Sadamova režima. U taj vremenski okvir smještena je dojmljiva sudbina Kurda koji žive u izbjegličkom logoru u krajnje lošim egzistencijalnim uvjetima (šatori, očekivanje paljbe sa svih strana…). Središnji likovi su djeca, većinom INVALIDI (oni nisu nikakvi fiktivni glumci, nego stvarne osobe), s teškim i turobnim životnim sudbinama iza sebe. Njihov duhovni vođa je dječak Satelit, vrlo jak, poduzetan i prerano sazrio dječak (nadimak je dobio, jer je postavljao okolnim selima satelitske antene koje su im služile za vezu sa svijetom, kako bi saznali o budućim ratnim planovima) koji se brine o skupini djece, vodi ih i organizira u njihovom svakodnevnom poslu, razminiranju minskih polja od kojega žive (prodajući neaktivirane mine), ali i pomalo umiru (ostajući bogalji) ili smrtno stradaju. Satelitov uobičajeni život se mijenja kada ugleda djevojčicu Agrin u koju se zaljubljuje. Ona se pojavljuje u prvom kadru filma stojeći na rubu litice s koje se baca…Kasnije saznajemo što joj se zapravo dogodilo. Kako je to tužno i potresno. Bože, što rat sve čini ljudima i kakve posljedice ostavlja na njih. A ovo je još sto puta gore za gledati, jer se radi o djeci. Agrin je bila silovana od neprijateljskog vojnika, a potom je ubila sebe i to malo preslatko slijepo dijete koje je rodila. Ostala je bez roditelja u ratu, a njezin brat izgubio je obje ruke u razminiravanju, ali poslije toga događaja dobio je proricateljski dar tj. vidio je događaje koji će se zbiti u budućnosti. Na početku filma Satelit s oduševljenjem govori o dolasku Amerikanaca, no kada se to i dogodi ništa nije bolje, stanje je zapravo još gore. Veliki osloboditelji zapravo i nisu tako veliki!
Na koliko nesreće ste spremni?
Treba određena doza mazohizma da bi se odgledalo ovaj film do kraja. S ekrana se slijeva tolika količina tuge i nesreće da čovjek cijelo vrijeme osjeća knedlu u grlu. Jer prikazana nesreća je stvarna, i ovog trenutka se događa stvarnoj djeci, i to velikoj količini djece. Premda film govori o Kurdskoj djeci, nemam razloga vjerovati da je ostatku iračke djece bitno bolje. Ukratko, nakon odgledanog filma osjećam se kao da sam dobio udarac maljem u srce. Ne mogu ne primjetiti da je režiser postigao maksimum, minimalnim sredstvima. Premda radnja filma traje tijekom par dana koliko je Amerikancima trebalo da sruše Sadama i brzopleto proglase rat gotovim, vojnike vidimo tek zadnje dvije minute filma. Cijeli film je složen od niza vinjeta u kojima pratimo nekolicinu djece u Kurdskom izbjegličkom logoru uz iračko-tursku granicu. Najpotresnije je što gledatelj ubrzo shvati da toj djeci ruke i noge nisu izbrisani CGI efektima, već stvarnim minama. Usprkos svemu, treba pogledati ovaj film, jer ta djeca i njihova sudbina ne zaslužuju da okrećemo glavu od njih.
