Ratnici podzemlja
Neka druga vremena...
Gotovo je apsurdno smiješno da je "The Warriors" izazvao toliko kontroverzi kada se pojavio davne 1979 godine, pogotovo iz današnje perspektive kad postoje filmovi kalibra jednog mučno nasilnog "Irréversible" ili Hanekeovog jezovitog seciranja bezumnog nasilja u "Funny Games". Krajnje je očito da redatelj Warriorsa nikada nije imao namjeru snimiti realističan film o uličnim bandama, već se poveo za stripovskim utjecajem i ponudio 'campy' razigran prikaz New Yorka kasnih sedamdesetih. Nažalost, za mene je ovaj gotovo kultni film jedne generacije izgubio ipak nešto svog šarma, no to je bilo i za očekivati. Ipak - postoji i dalje puno pluseva koji filmu drže njegov status već dugo vremena. Walter Hill je oduvijek imao sjajan osjećaj za tempo tako da film gotovo i nema praznog hoda, scene praznog New Yorka noću i grotla podzemne željeznice su i dalje upečatljive, tučnjave su režirane dinamično iako je nasilje iz današnje perspektive, kako sam već spomenuo, prilično blago i bez ikakve brutalnosti. "The Warriors" je zapravo idealan film da se gleda sa hrpom frendova jer su cijeli styling ranih osamdesetih i kostimi bandi jednostavno urnebesni. Duhoviti dijalozi i ozbiljni pogledi glumaca u dugim kadrovima poput revolveraškog obračuna u nekom westernu idealni su za seciranje i smijeh u društvu. Da krivo ne shvatite, Warriorsi nisu parodija nekih stereotipa već jednostavno odraz nekih drugih vremena i žanrovskog poigravanja Waltera Hilla. Možda će današnja horda indiferentnih klinaca emo/goth generacije gledati na film s podsmjehom - no Warriorsi i dalje mogu ponuditi zabavu ako ga, naravno, ne uzmete za ozbiljno. Bilo bi grijeh ne spomenuti i odličan soundtrack koji nosi dobar dio identiteta filma i zbog kojeg, vjerujem - nostalgičari će uvijek pronaći razlog da se vrate filmu svoje mladosti...
ludulo!
filmčina bez premca u ovoj kategoriji. tjeskobna atmosfera potjere i adrenalin koji frca ,ne vjeruj nikom i izbori se sam!!
Come out to play-ay!
Za svoje 20. recenziju (budući da mi je broj 20 najmiliji broj) htio sam recenzirati jedan sebi jako drag film. Ratinici podzemlja, u široj masi poznatiji kao Warriorsi, je jedan od najpoznatijih i najboljih filmova Waltera Hilla. Film je snimljen prema romanu Sola Yuricka, a govori o bandi Warriorsa koji se upravo vraćaju sa velikog sastanka svih njujorških bandi koji je organizirao Cyrus, vođa najveće i najmoćnije bande u gradu, Gramercy Riffsa. No problem je taj što je Cyrus ubijen, a Warriorsi su optuženi za njegovo ubojstvo. Time Warriorsi postaju meta svih bandi, budući da su Riffsi raspisali nagradu za njima. Jedino u što se mogu pouzdati su oni sami, ali povratak na njihov teritorij, koji je udaljen više od 50 milja, neće biti nimalo lagan. Ono po čemu mi je film ostao u vrlo ugodnom sjećanju je atmosfera koju Hill odlično izlaže. Iako je ovo u biti neka vrst akcijskog filma, akcije puno i nema, osim učestalog bježanja i potjera koje su uglavnom potjere pješice, ali su svejedno napete. U maniri najboljih western dvoboja, Hill prikazuje obračune koje imaju Warriorsi sa ostalim bandama. Malo se gledaju, pa možda malo bježe, pa se opet malo gledaju pa na kraju šora! Posebno ću izdvojiti tri tučnjave koje su i odlično režirane i osmišljene: 1. Tučnjava sa Baseball Furiesima nakon potjere kroz park, a u pozadini svira odlična glazba (a željeznicu guta već daljina) 2. Tučnjava sa neimenovanom bandom u WC-u podzemne željeznice, pravi suspence i napetost na razini špage u džepu! 3. Konačni obračun sa Roguesima i ona začaravajuća rečenica: "Warriors! Come out to play!" uz zveketanje praznih boca. UHHH! Što više reći o filmu koji je stvarno odličan, prepun odlične glazbe (funk i disco 70-ih), šarolikih bandi (Baseball Furies, Hi-hats, Boppers, The Orphans, The Lizzies, The Rogues, The Turnbull AC - jedina nelogičnost. Za njih kažu da su skinheadsi, a među njima hrpa ćelavih i nabildanih crnaca?!) i precizne režije.
