The Purple Rose of Cairo

1930. New Jersey, doba velike ekonomske krize poznate kao „Velika Depresija“; konobarica Cecilia nesretna svojim životom sa mužem neradnikom Monkom, koji ju iskorištava na sve moguće načine, utjehu nalazi u filmovima. No što kada omiljeni filmski lik prijeđe u stvarni svijet samo kako bi razgovarao sa Ceciliom? Kao što znamo Woody Allen izrazito vješto piše scenarije, i 'The Purple Rose of Cairo' nije izuzetak, u kojem Allen želi naglasiti taj eskapizam koji se događa svaki puta kada se gleda film. Prelazite iz svijeta punog nevolja i nedaća u sigurni kutak koji će vam na najmanje sat i pol omogućiti bijeg od stvarnosti, na mjesto gdje neće više biti bitno imate li novaca, jeste li zaljubljeni, sretni ili lijepi. To je poanta ovog filma gdje Allen istražuje tu granicu između stvarnosti i filma na izrazito originalan način (nešto slično će napraviti u novijem 'Midnight in Paris' kada glavni lik nezadovoljan svakodnevnicom svake noći u ponoć postaje dijelom Pariza 1920-ih) u kojem likovi s platna postaju stvarni i prelaze u naš svijet. Ovdje Allen dokazuje svoju genijalnost iznova s vještim komičnim prikazom što se događa sa cijelom filmskom industrijom ako najednom lik jednostavno izađe iz svog filma i želi biti slobodan, što se događa sa nesretnom ženom kojoj eskapizam postaje stvarnost i kojoj se najednom svi snovi ostvaruju. Kraj možda nije najoptimističniji u pogledu Cecilionog života no ono što Allen implicira prikazujući klasik 'Top Hat' s Astaireom i Rogers jest da će Cecilia uvijek, i kada joj je najteže, u filmu naći spas i smiješak. Scenarij briljantan, glumačke izvedbe Farrow i posebno Danielsa u neobičnoj ulozi (dvostrukoj) za njegovu karijeru, su dobre i pred nama je odlična romantična komedija koja je k tome životna koliko može biti s ovako pomaknuto izazovnom tematikom