Ljubav i cigarete
Mjuzikl koji to nije
James Gandolfini koji recitira poeziju. Susan Sarandon u gospel-mjuzikl izvedbi. Kate Winslet kao crvenokosa žderačica muškaraca. Gomile psovki i epiteta za intimne dijelove tijela. I, naravno, Steve Buscemi u minornoj ulozi koji gotovo ukrade film. Sve to pa i podosta više možete naći u ovom čudnovatom filmu Johna Turturroa, koji je ipak više nekakav spoj komedije i drame, nego klasičan mjuzikl iako ima nemali broj raspjevanih i plesnih točaka. Turturro je inače apsolutno genijalna njuška koje se sigurno sjećate iz raznih kultnih uloga u filmovima braće Coen (da samo spomenem 'The Big Lebowski' ili 'O Brother, Where Art Thou?') i kao redatelj pokazao se kao vrlo eklektičan i ekscentričan senzibilitet premda je itekako očito da mu fali malo više "redateljskog staža" da svoje ideje prenese na platno. Također, nije slučajnost da se braća Coen pojavljuju ovdje kao producenti filma s obzirom na njihovu dugogodišnju suradnju; no nemojte se zavaravati – iskreno sumnjam da su imali prste u realizaciji filma u kreativnom smislu jer i scenarij i režiju potpisuje samo Turturro. Glavna okosnica radnje je seks, ljubav i muško-ženski odnosi ali varate se ako mislite da ovaj film ide odavno utabanim stazama. Film je u najmanju ruku neobičan pa čak i dobrano čudan – počinje kao vrlo 'začinjen' spoj komedije i mjuzikla gdje pljuštaju uvrede i sočni nazivi, a završava gotovo pitomo s elementima tragike kao čistokrvna drama. Taj prijelaz je napravljen s namjerom, jer život obično takav i biva – apsurdan i tragikomičan, ali taj željeni balans između filma namijenjenog da zabavi i nekog dubljeg smisla izveden je pomalo nespretno. Pojedine mjuzikl točke djeluju nekako amaterski, a opet neke druge pogađaju točno u srž, no što je najbitnije – glazba i izbor glazbe, ma koliko to zafrkantski zvučalo u pojedinim scenama filma – zbilja je odlična. Glumci su odlični, bez obzira na casting (pa kome bi normalnom palo na pamet staviti James 'Sopranos' Gandolfinija u mjuzikl??), a film su definitivno obilježile cameo uloge: odlična Kate Winslet kao Tula, seksi objekt žudnje Gandolfinijevog lika za koju riječ sram jednostavno ne postoji u rječniku, ili za mene ugodno iznenađenje – manično hiperaktivni Christopher Walken koji je izgleda jedini shvatio film kao totalnu zahebanciju i prepustio se tome. Ali treba spomenuti uvijek fascinantnog Steve Buscemija koji je dobio daleko prekratku minutažu, no krade gotovo svaku scenu u kojoj se nađe: genijalan je njegov izraz lica u sceni u kojoj uljudno pita majku Gandolfinijevog lika kako se ona osjeća, a ona mrgudno i bezrezervno odgovara: "Svaki dah je pobjeda". Zbog takvih sitnih detalja isplati se vidjeti film, no ako očekujete klasičnu komediju – ostat ćete defitnitivno kratkih rukava. Po stupnju čudnovatosti gotovo da i nadilazi Wes Andersonove filmove, a to doista nije lako izvesti. Ako želite nešto pomalo nadrealno, rasplesano, s dobrom mjuzom i okusom ne-holivudskog noviteta, probajte dati ovom filmu šansu. U suprotnome - oprez!
