Noći boje borovnice
Noći boje nečega
Ovo je vrlo neobična ljubavno-dramatično-životna priča (sa naglaskom na dramu), koja definitivno spada u kategoriju „alternativnih“ filmova. Sama obrada tematike kao i uopće način na koji je film snimljen (kamera) više mi ukazuje na neki alternativni Tv film, što je vjerojatno razlog zašto su toliko odugovlačili s njegovim prikazivanjem na velikom platnu. Norah Jones, Natali Portman pa čak i Jude Law (kojeg baš ne volim) odradili su vrlo dobro svoj posao što se baš ne može reći za sporedni dio ekipe
Borovnice gorkog okusa
Šteta. To je bila moja prva pomisao nakon odgledanog filma. Sve je upućivalo na dobar i privlačan film, no krajnji je rezultat tek vizualno i auditativno zanimljiv artsy-fartsy film s puno praznog hoda, ispraznim scenarijem i lošim glumačkim izvedbama - prelijepom, ali bezličnom Norom Jones, često iritantnim Judeom Lawom, neuvjerljivima Natalie Portman i Rachel Weisz. Općenito se čini da se više radilo na postizanju atmosfere, uvođenju upečatljivih likova i bitnih rečenica, a manje na razradi likova. Premalo je životnosti u filmu, djeluje hladno i nategnuto, a rečenice protagonista šupljikavim frazama. U filmu su nabacani elementi raznoraznih filmskih žanrova; čini se da se ni sam redatelj nije mogao odlučiti što želi od tog filma. Posebnu zanimljivost i privlačnost filmu daju pojavljivanja dviju pjevačkih zvijezda - Nore Jones u glavnoj ulozi i Cat Power (Chan Marshall) u sporednoj, koje su talent ipak više iskazale u glazbenim brojevima koji su obilježili soundtrack ovog filma nego u glumačkim izvedbama.
onak'
film je super snimljen - kadrovi i boje su izvrsni, ali radnja nekako ostavlja okus nedorečenosti. Norah bježi iz New Yorka, ide na neki road trip samospoznaje kroz Ameriku, ali to je sve tako nekako ofrlje ispričano. Mislim da je uz jačeg glavnog lika ovo mogao biti izvrstan film ceste, ovako je neka mišancija tri poprilično nepovezane priče. Norah je od prvog kadra tanka u glumačkoj izvedbi, nekako se nisam uspjela saživiti s njenim likom, dapače, na trebutke je iritantna do bola. Sporedne uloge zato nose film, Rachel Weisz i David Strathairn su očaravajući, Jude je ok baš kao i Portmanica. Doživljaju filma je svakako odmogla i činjenica da se u kinu Europa prikazuje dvostruko titlovan - film je na engleskom, na ekranu su francuski titlovi, a ispod njih hrvatski, što je zapravo jedina stvar koja 'Super, super festu' daje festivalski štimung.
