Ničiji sin
Ničiji Sin
Već smo mnogo puta mogli vidjeti filmove sa postratnom temom u kojem su uloge traumatizirani branitelji - neki će reći da Hrvati jedino to i snimaju ali po meni nama ta tema najbolje leži jer je stvar realnsoti, za razliku od susjeda Srba koji jedino znaju snimati proste i vulgarne komedije koje nemaju veze sa realnošću današnjeg vremena i društva. Ovo je vrlo ozbiljna drama koja se sastoji od već isprobanog recepta ali koja kad je se promatra samu po sebi jako dobro funkcionira. U središtu je ratni invalid bez nogu i bivši rock glazbenik koji je jako upečatljiv kao uloga, mnogima će se, vjerujem, njegov lik urezati u sječanje. Lik kojeg tumači je Alen Liverić i jako je dobro i životno odglumio svoju ulogu a i Mustafa je korektan u svojoj ulozi. Kroz cijeli film se provlači melankolično-depresivna nota i atmosfera i upečatljiva je srpska pjesma koju glavni lik često pjeva ako provokaciju na branitelje, što ga je na kraju koštalo i glave. Motiv svega toga je tajna koju ne bih trebao otkrivati onima koji još nisu pogledali film - dok ovo pišem, maloprije je bio prikazan na HRT-u i vjerujem da ga je večina ljudi i pogledala jer film koliko znam nije imao DVD distribuciju. Oni koji traže osvježenje u hrvatskoj kinematografiji koja je lišena tema o stanju pojedinca nakon Domovinskog rata, ovaj film vjerovatno neće zadovoljiti ali s druge strane onima koji ovu temu još smatraju zanimljivom i vrijednom spomena film ipak neće ostaviti ravnodušnim. Meni je ovo ostvarenje vrlo dobro ali ga ne bih proglasio remek-djelom jer me sama tematika i atmosfera podsječa na neke otprije snimljene filmove. Svakako radi se o važnom i najboljem ostvarenju zadnjih godina.
očekivani debakl splitskog foliranta
Ovoga puta nije bilo zlokobno atmosferične crno bijele Pivčevićeve kamere, niti "modernog" izlaganja priče, što je na sirotoj nam filmskoj sceni priskrbilo Splitskoj noći status osvježenja i daška suvremenosti, a sve boljke i nedostaci prvijenca našeg "mladog" autora produbljene su u ovoj kvazirealnoj drami suvremenog čovjeka (jer sudeći po hrvatskom filmskom repertoaru zadnjih godina, prosjećan hrvat definitivno je bivši branitelj s PTSP-om i pokojim udom manjka) suoćenog s monstruoznim licemjernim sustavom, a to su: plošnost i plitkoća likova, koje se ne bi "posramio" ni sam Zrinko Ogresta, meksičkoj hard core sapunici dostojna patetika na svim razinama, od situacije, preko dijaloga do same glume, potpuno nebulozno shvaćanje urbanosti, provincijalima i uopće realnosti, koje navodi na zaključak da je Ostojić vjerojatno posjetitelj s nekog drugog planeta koji je na našu nesreću sletio baš u lijepu našu. Negledljivosti filma uvelike doprinosi nagrađena glazba samozvanog renesanslije Mate Matišića, ujedno i scenarista, koji je vjerojatno zaslužan za maltretiranje uveliko prekobrojnim ponavljanjem napjeva "ko to kaže ko to laže" čime iritira skoro kao i sviranjem na nosu u Brešanovom "Nije kraj"u, a retardirani hard rock pjesmuljak koji otvara film i koji bi trebao sažeti junakovu prošlost rock glazbenika i evocirati sretne dane prije rata, zapravo sažima hermetičnu i onanističku perspektivu naših Mate i Arsena koji u toj stupidnosti koja na trenutak budi uzaludnu nadu da se radi o ironiziranju provincijalne urbanosti, očito vide nešto što je "cool" i s čime će se poistovjetiti mladi, i doista, nakon tih uvodnih par minuta, ništa nas više ne može i nije iznenadilo...
Ovaj film bi mogao postati kultni!
Nakon izlaska iz kina, mnogi su pjevušili "Tko to kaže, tko to laže, Srbija je mala...", četnička pjesma provlači se kroz cijeli film, te je nevjerojatno kako su je gledatelji autosugestivno lako prihvatili. :( Sviđa mi se što je film presječen na 3 dijela, te redosljed prikazivanja je izmjenjen, time se dobilo na atraktivnosti filma. Pohvalio bih glumu Alena Liverića, koji je ovim filmov dokazao da je jedan od najboljih naših glumaca. Kad sam vidio onaj njegov ispad jada i bijesa na kiši dok se vozi u kolicima, pomislio sam J***** što ovo strava izgleda! Da je ovo američki film, dobio bi oskara za tu ulogu. A moram i spomenuti nešto lošiju glumu Biserke Ipše, koja je trenutak ispovjedanja mužu odglumila katastrofalno (onaj nasilni plač). Mustafa ko Mustafa osrednji do vrlo dobar. Glazba u filmu je odlična. Moram izdvojiti scenu kada glavni junak hoda po minskom polju, to je najbolji ratni prizor koji sam do sada uspio vidjeti u nekom filmu. Vide se bol, strah, mržnja, ponos,... sve u istoj sceni, koja završava krvavim ishodom. Kraj filma je dvostruko šokantan (Ivanov naum i Josipovo neshvaćanje istog), te dodatno povisuje ukupnu ocjenu filma. Uz film "Volim te" ovo je po meni najbolje ostvarenje hrvatske kinematografije u zadnjih 10 godina.
Apsurd i tragedija prostora u kojima živimo
Arsen Antun Ostojić je još od debija s "Ta divna splitks noć" postao jako zanimljiv redatelj. Njegov drugi uradak od povratka u Hrvatsku je "Ničiji sin". Istoimenu predstavu u režiji Brešana sam imao prilike vidjeti u kazalištu u Rijeci i mogu reći da mi je film puno bolje zamišljen i realiziran. Priča je smještena u Sisak i radi se o jednoj obitelji koju rat i njegove posljedice zauvijek mijenjaju. Poruka filma je univerzalna i odnosi se na apsurd i tragediju prostora u kojima živimo, te i na nebrigu prema ratnim invalidima koji ili završe na groblju ili u umobolnici. Osim lika Ivana, u odnosu na predstavu puno više je naglašen i društveno-politički kontekst. Konzervativno društvo je prikazano kroz niz 'epizodnih' likova, a politka kroz lik Dr. Izidora Barića, koji je radi vlastite karijere spreman prijeći preko svega (očita poveznica s Tuđmanom;njemu se kćerka oženila za Srbina). Umjetnički Ostojić je film snimio jako dobro, glumu nosi briljantni Alen Liverić koji samo zbog činjenice što ne živi u Zagrebu nije najbolji hrvatski glumac koji je ostao u zemlji. Znam da će svatko film doživiti na svoj način i neće se svima svidjeti, no ovo je najbolji hrvatski film u godini i mislim da zaslužuje više pozornosti kako od publike tako i od kritičara tipa Polimca. No, unatoč tome, ovaj film će naći put do ciljane publike.
