Cesta
odlično
Film ima sve : priču, vizualizaciju, dramaturgiju, glumu, ritam, nježnu, a preciznu kameru, nenametljivu ali upečatljivu muziku ... Nije karakteristično za američki film da tako duboko opiše osjećaje u stilu francuskog noire-a, ali u niskobudžetskim ostvarenjima sve je moguće. Ljudi su potrošili sve zalihe i počeli loviti jedni druge. Otac, koji pamti svijet prije katastrofe, pokušava naći fizičko i moralno spasenje za svoje dijete, koje je rođeno poslije nje. Ogroman teret je na njemu – od uspomene na ljubav prema supruzi i njen tragičan kraj do odgovornosti za sudbinu djeteta. Na putu ka neizvjesnom cilju otac, koji osjeća da mu se bliži kraj, pokušava usmjeriti sina na egoizam preživljavanja, ali dijete se opire jer je odgojeno s ljubavlju. Iako im egzistencija stalno visi o koncu, osjećaji prevladavaju u njihovom ponašanju. Veže ih dirljiva ljubav, a očeva požrtvovanost ide do kraja. Nisam čitao knjigu po kojoj je rađen, ali film definitivno ima svoju veliku vrijednost. Opraštam američkoj kinematografiji sve snimljene spektakle u zadnjih deset godina.
Cesta
Comac Mccarthy sigurno nije ni mislio da će doći do ovakve ekranizacije njegovog djela. Roman je izvrsno pretočen u film, radnja filma prati radnju romana, scene se kreću, promiču pored gledatelja onim tempom koji ne da je samo diktiran iz romana, već i tempom kojim bi se ti događaji i stvarno dešavali da su istiniti. Ovo je potresna priča o posljednjim ljudima, o posljednjim osjećajima, o borbi oca za sina, i time omogućavanja nastavljanja egzistencije čovječanstva i čovječnosti. Otac i sin, izvrsno interpretirani od strane Vigga Mortensona i Kodija Smit-McPhee, izgubljeni su u prostoru i vremenu nakon katastrofe koja je zadesila zemlju. Jedina nada im je stići do obale oceana, jer po pričama tamo ima još ljudi. Pod ovim ljudima podrazumijevaju se ljudska bića koja su sačuvala svoju ljudskost nakon katastrofe. Postoje još neki "ljudi", ali to su otpadnici humanog roda, opstali samo za otimanje, ubijanje i krađu. Jedna od najgorih scena filma je pronalazak kuće sa "zalihama" ljudi. U nedostatku hrane ljudi su se okrenuli kanibalizmu, netko iz potrebe za preživljavanjem, a netko iz zabave. Lokacije filma izvrsno su odabrane, izgledaju kao veoma stvarno mogući izgled krajolika nakon katastrofe. Kao takav krajolik utječe i na sam dojam filma, pritišćući gledatelja sa cjelodnevnim sumrakom, sa pustoši, sa izgorjelom i pogorenom površinom nama znanog svijeta. Iako je ovo još jedan film iz niza katastrofa, izdiže se iznad sviju. Jer prikazuje kakav bi svijet zaista mogao biti.
Što nas čeka?
Tmuran film, okoliš i gluma.. Film je odlično dočarao kuda srlja ovaj naš planet. Kad pogledamo sve ove klimatske promjene, jedno je sigurno - kad tad će se ovo i nama desiti. Nisam pesimist ni zloroki prorok, al u malo daljoj budućnosti čist moguće. Cijeli film oslanja se na "nadu" da je na jugu bolje? No,...nada umire zadnja..
Kanibalizam
Prvo sam gledao u kinu Book of Eli - Knjigu iskupljenja, skoro sam zaspao, pa kad sam dosao doma vidio sam da je malo prije toga filma snimljen ovaj i da svi govore da je ovaj puno puno bolji. Sad kad sam ga odgledao moram reci da me je film drzao koncentriranim svih 140 minuta i da nema sekunde da je bio dosadan. Nakon ovog filma idem na dijetu jer kad vidim koliko toga danas imamo, a vjerujem da će doći i vrijeme kad će naš planet ovako izgledati pa nećemo imati ništa. Jedan od boljih filmova koje sam gledao, sigurno u top 20 filmova koje sam pogledao.
mediji
film je bio najavljivan na TV sigurno mjesec dana, kao da je osmi nastavak Hulka Stvarno sam se iznenadio već nekon 10min odgledanog, još više nakon 2h koliko film traje Osjećaj je neobičan, osjećaš se neugodno i nekako bi da svane malo sunca na ekranu ali ništa pa si vesel kad napokon dobiju malo hrane i onda opet ništa. Neću ga gledati još jednom (
Otac i Sin
John Hillcoat ('The Proposition', 2005.) snimio je film prema romanu 'Put', Cormaca McCarthyja, za koji je dobio Pulicerovu nagradu, 'The Road' je turobna postapokaliptična priča o putovanju oca (Viggo Mortensen) i sina (Kodi Smit-McPhee) kroz napuštene i opustošene predele Amerike (Zemlje). Polazeći od premise: 'u momentu svet je zauvek promenjen' pratimo preostale oblike života na zemlji, nakon nepoznate apokalipse koja je uništila civilizaciju. Rasulo društva manifestuje se pre svega kroz slom porodice, kao osnovne ćelije civilizovanog društva. Tako i u ovoj priči, majka (Charlize Theron) odmah posle apokalipse, napušta porodicu ubeđena da je svemu došao kraj. Tokom putovanja jedne okrnjene, raspale porodice, spale na dva slova (otac i sin) preovlada ideja o surovoj borbi za opstanak, o svojevrsnoj prirodnoj selekciji.Slabiji se predaju i postaju lovina,te bivaju pojedeni, a jači su lovci i jedu ono što uhvate (kanibalizam u najprimitivnijem obliku). Iako i nemaju jasan plan gde da odu, njih dvojica su stalno na putu, svesni da je svaki novi dan koji dočekaju, svojevrsan dar božji. Osnovni problem jeste verna ekranizacija njihovog putešestvija, a što je u romanu tako slikovito opisano. Realno, radnja povremeno prelazi u okvire dosade, što se prekida napetim scenama susreta sa belosvetskim razbojnicima nekom vrstom postapokaliptičnih predatora (životinja više i nema). Za lokacije snimanja odabrani su divlji predeli Breezewooda, u Pensilvaniji, gde je postavljena adekvatna scenografija, s namerom da se dočara sumorna atmosfera. Pomenuo bih dvojice putnika susret sa starijim čovekom (Robert Duvall u jednoj kratkoj ali efektnoj roli), kao jednom od najupečatljivijih scena. Solidno u granicama prosečnosti, utisak je zbog nedovoljno razrađenih profila glavnih likova, a svakako i zbog 'težine' samog štiva. Sam kraj je kliše, ako vidimo da se otac žrtvovao kako bi doveo sina do vode (okeana) i predao ga drugom bračnom paru (Guy Pearce kao veteran i Molly Parker kao oličenje majčinstva). Dakle humanost još uvek postoji negde na ovako opustošenoj planeti, a to znači i nada da je ipak negde (preko vode) možda bolje, da možda ima nade za spas, a što simbolizuje malo svetla u mračnom tunelu od priče, pardon filma.
Čudno...
Čudna muzika,čudan filter i način snimanja,čudna radnja..čudan film. Čudno je kako ljudi reagiraju kada im na stol baciš film čija je glavna osobina beznađe,brutalnost i dramska završnica koja je uočljiva već od samoga početka filma.Čovjek sa nadom na putu beznađa sa onim jedinim koje mu još nešto znaći njegovim sinom,kreće negdje gdje je bolje,pritom na silu zaboravljajući da je ono što se dešava globalno a ne lokalno.Kome god da sam preporučio film a rekao njegove karakteristike nije ga pogledao,zato ga ne preporučujem nikome.Ali ajmo sad na film.U cijelom tom košmaru filmova katastrofe još je nedostajala samo postkaliptiča drama sa elementima horora i čudnom ali iskrenom atmosferom koja i prilići takvome okružju.Relativno zanimljiv uradak i znam da se radi o ekranizaciji knjige ali ne mogu se oteti dojmu kako je toliko područja ostalo netaknuto u filmu,toliko toga ne rečenog i neiskorištenog a premda je knjiga imala potencionala i ona i film ispali su samo osobni strah pisca prenesen na vrlo brutalan i sumoran način što je u najmanju ruku čudno...vrlo čudno.
The Road
Nakon uspješne ekranizacije romana 'No Country for Old Men' Cormaca McCarthya bilo je samo pitanje vremena kada će njegov sljedeći roman ugledati mrak kino-dvorana. Široko distribuiran kao veliki akcijski film sa velikim imenima, 'The Road' vam uopće neće dati ono što vidite u traileru i meni je jako drago zbog toga. Naprotiv, Hillcoatu je dopušteno napraviti gotovo nezavisan film o post-apokaliptičnom putu oca i sina kroz ruševine Amerike. Mi u niti jednom trenutku ne znamo što je dovelo do takvog svijeta, baš kao što ne znamo niti imena likova;to jednostavno nije bitno. Bitna je njihova priča i način na koji je ispričana. Hillcoat je pomeo konkurenciju i sve slične blockbuster apokalipse sa svojim predivnim, artističnim pristupom snimanju i savršenim kadrovima baš kao i setu cijelog filma. On toliko pazi na vjerodostojnost knjige da impresionira film sporošću radnje, izgubljenosti likova (jer oni stvarno ne znaju gdje idu), bez gotovo ikakvih specijalnih efekata a dajući nam velike doze drame i uzbuđenja istovremeno (kada nađu one ljude u podrumu). Perfektno odabrani Mortensen (postao je vrhunski glumac) i mladi Smit-McPhee impresioniraju svojim odnosom i pojavom, te vas tjeraju da brinite za njihove likove što mnogi novi filmovi ne uspjevaju. 'The Road' je tužan, siv film bez trunke optimizma koji prikazuje put i odnos oca i sina. Taj put na prvi pogled nema cilja; ali nije li glavni cilj Oca zaštiti Sina dokle god može. Svijetliji završetak je u tome što je Sin na kraju dobio skrbnike, nagrađen zbog hrabrosti svoga Oca. Imaju li oni šanse u svijetu gdje je sve mrtvo i nema nade? Sumnjam, no Hillcoat je uspio savršeno ekranizirati knjigu i servirati nam hladnu i tešku priču ispričanu na ljudski topao način. Bravo za art film koji je dospio u multiplekse!!
