Sanjari
sloboda
jedan od filmova koji se ne zaboravljaju. svaka scena odlicna, svaka rijec s porukom, osuda drustva, neshvacenost i bunt u drzavi kao i u njovom stanu, glazba za koju je malo reci da se uklapa, paralele filmova sa zivotom... gomila rijeci i slika je spojena u jedan osjecaj nakon gledanja filma-sloboda, pa makar u snovima! pogledati!
Kao pjesma...
sanjare uopće ne bi stavio u kontekst filma, stavio bi ih u kontekkst pjesme. Zašto? Zato jer film pogledaš dva, tri, četri, pet puta,a pjesmu poslušaš 100 puta. E, pa Sanjari su ½pjesma½ koja pri stotom putu slušanja zvuči kao i da je prvi put slušaš, tajanstvena i erotična, kao voda između podnih ploča što ostane poslje kiše...
o, da - ponovo bertolucci! :)
film otvara sasvim obican kadar - redatelj nas uz pomoc potpuno klasicne perspektive kamere i vec toliko puta vidjene retrospektivne naracije uvodi u pricu americkog studenta i strastvenog filmomana matthew-a. iako tokom citavog filma matthew pripovijeda, ovo ipak nije iskljucivo njegova prica - ovo je prica o sanjarima. o mladim, pomalo dezorijentiranim stanovnicima planete zemlje potkraj 60-ih godina. iako je erotska crta ovog filma jako izrazena, ona nije presudna za ovo djelo, jer niposto nije bit filma. sasvim pristojni i nikad vulgarni (stavise, profinjeni) prizori seksa u bertoluccijevim "sanjarima" sluze tek jednoj velikoj ideji - ideji o filmu koji ce, ne vjerodostojno vec potpuno nadrealno, da docara slatki i kratkotrajni utopijski zivot samoprozvanih izopcenika, buducih intelektualaca. ne, ovdje nije rijec o weltschmerzu, al je nezadovoljstvo postojecim ondasnjim sistemom itekako primjetno, te se provlaci kroz citav film. paralelno sa pricom o tri sanjara i njihovim izrazito interesantnim intimnim druzenjem, pred ocima gledaoca sazrijeva ozbiljni antikapitalisticki pokret. u svemu tome su i bertoluccijevi sanjari, a ipak su potpuno nesvjesni velicine i znacaja revolucionarnog vremena i zbivanja u kojima se nalaze. no i to je svojevrsni izraz pobune, samo drugacje prozivljen i iskazan. potpuno uranjanje u jedan samoosmisljeni svijet cija unutarnja logika ne moze da trpi nista do li medjusobne interakcije triju predodredjenih osoba, culnosti, filma i rasprava o ondasnjim aktuelnim temama - no i to sve do tacke na kojoj se njihova misljenja podudaraju i upotpunjavaju. znalackom upotrebom svjetlosti, pazljivim odabirom invertara, zvukova, i naposljetku - starih filmskih kadrova, koji uveliko zaokruzuju cjelokupni dozivljaj, ovaj film cini veliku poslasticu za svakog ljubitelja dobrog filma i scenarija.valja jos spomenuti odlicnu filmsku muziku, koja sama po sebi nije izrazito revolucionarna, ali svakako dobro odarana.
nadmašilo očekivanja
za sanjare mi je nekolicina ljudi rekla da je film katastrofalan, neuvjerljiv, isforsiran, dosadan... meni je film prilično dobar i nadmašio je moja očekivanja, mislim da ga se itekako isplati pogledati, iako na trenutke jest dosadnjikav, što je bilo i neizbježno, s obzirom da se 90% radnje odvija u jednom stanu. putem 3 mlada i naivna lika prikazan je utopizam 1968. u punom sjaju, film se radi isključivo o tome, ne vrluda, već jako dobro obrađuje konkretnu i bitnu temu. iako dijalozi i nisu najuvjerljiviji, oni su daleko od nemogućeg, jer ipak ovo nije film o svakodnevici, već o revolucionarnom razdoblju u kojem su studenti za ručkom pričali o kineskoj kulturnoj revoluciji, trockom, godardu i odnosu antagonističkih klasa. prikazati političku situaciju kroz ljubavni odnos nije nešto bog zna kako novo, ali ovdje je to učinjeno na kvalitetan način, mislim da film ostavlja jasnu poruku i da je priča sasvim solidno ispričana.
Sanjari
Ne mogu se sjetiti lošeg filma Bernarda Bertoluccija, ali, s druge, strane, malo mi njegovih filmova općenito pada na pamet, jer dosta toga nisam gledao. "Sanjari" su me ponajviše podsjetili na "Posljednji tango u Parizu", divno gorku egzistencijalističku dramu stalno prisutne tragike. Ne toliko zbog slobodnog pristupa erotici koliko zbog slične atmosfere, slične tragičnosti, doduše, nešto manje naglašene, ali u finalu filma gotovo upečatljivije. "Sanjari" su prvenstveno lijep film, građen scenu po scenu, pažljivo kao u onoj poslovici o kamenju i palači. S dragim, živim, životnim likovima. Pravljen s filmofilskom ljubavi prema pokretnim slikama kao ravnopravnim likom. Gotovo savršen (jer ništa nije savršeno) u svojoj ambicioznoj postavci da opiše nešto važno s dovoljne daljine (ili visine) da ostane cool. I, ruku na srce, najbitnije, više nego "sposoban" da me prikuje za fotelju za cijelog trajanja i usiše u svoj svijet, što je najviše što se od dobrog filma i može tražiti. Zbog svega toga volim "Sanjare", čak više nego ostale Bertoluccijeve dragulje. A i završna scena, koliko god gorka bila, koja kao da kazuje kako je idealima odzvonilo i kako će nas ubrzo sve progutati dosadno, uniformirano, kapitalističko sivilo, dojmljiv je epilog fino satkanoj priči o idealima i njihovim naličjima. Sanja, pogledaj ovo.
Za filmske geekove..
Mladić, amerikanac, zaluđen filmovima, u Parizu upoznaje brata i sestru jednako filmski potkovanih. Oni ga uključuju u svoj svijet filmskih kvizova i trivija, začinjen seksualnošću i "sanjkarskom" incestuoznom ljubavlju. Seksualno-psihološka igra u koju glavni lik biva uvučen, reinterpretiranje i projiciranje najboljih trenutaka filmske povijesti, dodatno naglašavaju izoliranost likova u tom nekom "sanjarskom" svijetu. Radnja smještena Pariz, u buntovno i revolucionarno doba kasnih šezedestih, idealno uokviruje i povezuje seksualna otkrivanja mladih protagonista sa društveno-političkim otkrivanjima tog doba. I na kraju, kada njihov "pomaknuti" svijet bude otkriven od strane roditelja, ulica i društvo "ulaze" u njihov komorni svijet (što je čak i prikazano razbijanjem prozora njihovog stana), prihvaćaju ih i učine ih svojim aktivnim sudionicima. Film za zahtjevnije gledatelje i filmske geekove (movie-buffs, kako ih nazivaju u filmu).
