Diktator
Dvojnik
Hafez Aladeen (Sacha Baron Cohen) je okrutni diktator Republike Wadiye.Pošto je slobodni, demokratski svet zgrožen njegovim postupcima, pozivaju ga u sedište UN, u New Yorku, da objasni da li njegova voljena zemlja razvija program nuklearnog oružja.Prepredeni premijer Tamir (Ben Kingsley) koristi priliku da ga brižljivo pripremanom, tajnom akcijom likvidira i zameni dvojnikom, običnim čobaninom, koji je većinu života proveo u društvu koza...Larry Charles nastavlja saradnju s Cohenom, pa nakon provokativnog 'Brüno', režira jednu krajnje politički nekorektnu satiru od komedije.Podatak da su čak četvorica radila na scenariju (Cohen i trio:Alec Berg & David Mandel & Jeff Schaffer koji su napisali zajednički scenario za zapaženu teenage komediju 'EuroTrip' iz 2004.) govori sam po sebi, jer tokom radnje viđamo različite fore i gegove.Od onih sa merom i ukusom, do totalno uvrnutih koje verovatno nemaju odjeka kod jednog dela publike, jer takav smisao za humor jednostavno nije svojstven prosečnom gledaocu.Sirovo, eksplicitno, na trenutke preterano i skroz otkačeno, gde se ismeva američka borba za demokratiju, diktatorski režimi (reference na Saddama Huseina ili aktuelnog predsednika Irana, Mahmuda Ahmadinedžada), ali i mnogo toga što i nema veze s politikom, kao npr. pitanje seksualne orijentacije.Zanimljivo, ali ovde je gluma sasvim prolazna, jer Sasha i njegova partnerka Anna Faris, kao simpatična vlasnica zen radnje, uverljivo tumače naslovne role.Naravno i Ben Kingsley, daje impresivnu glumačku izvedbu, iako je njegov lik ograničen relativno 'malom minutažom'.Moram da priznam da se vodilo računa da sama radnja ima neki svoj tok (doduše predvidljiv), redosled dešavanja, što nije uvek slučaj s ovakvom vrstom komedija, gde se humor stavlja u prvi plan, a sve ostalo je prazna pozadina.Jasno je da će ljubitelji ovog komičara, koji ga prate još od 'Ali G Indahouse', po svemu sudeći da gledaju i ovu komediju, ali za ostale i nisam baš siguran, jer uprkos svemu ukusi su različiti.Posmatrano iz ugla fanova Cohena, ovo ludilo od komedije definitivno zaslužuje da se pogleda, jer je otkačena zabava, sa puno smeha, garantovana.
Cohenov satirički promašaj
Nakon Borata i Brüna, Sacha Baron Cohen i Larry Charles su se udružili na još jednom projektu. Ovoga puta nije riječ o mockumentaryu, tj. lažnom dokumentarcu, već o pravom narativnom igranom filmu. Cohen glumi admiral-generala Aladeena, tiranskog poglavara izmišljene sjevernoafričke države Wadiye, kojega tokom posjeta SAD-u njegov ujak Tamir (Ben Kingsley) dvojnikom, neinteligentnim pastirom Efawadhom (isto Sacha Baron Cohen). Aladeen mora povratiti vlast prije nego li Tamir proglasi demokraciju kako bi mogao rasprodati naftna bogatstva Wadiye, a u tome će mu pomoći naivna aktivistkinja Zoey (Anna Faris). Film, baš kao Borat i Brüno, obiluje vulgarnim i politički nekorektnim humorom. No, ovoga puta Cohen je nešto manje uspješan. Premda ima nekoliko dobrih gegova (npr. razgovor na arapskom u helikopteru gdje se izruguje američkom strahu od terorizma), film je uglavnom ispunjen neduhovitim i banalnim dosjetkama koje djeluju kao da nisu bile dovoljno dobre da uđu u prethodna dva Cohenova filma. The Dictator je najbolji kada se izruguje Amerikancima i njihovom sagledavanju odnosa SAD-a i ostatka svijeta, pogotovo bliskoistočnih nedemokratskih država. Tako admiral-general Aladeen izgleda identično kao Muammar Gaddafi, pokojni libijski predsjednik, dok svojim ponašanjem odgovara bilo kojem modernom diktatoru od Saddama Husseina preko Hosnija Mubaraka do Bashara al-Assada. Možda i najbolja scena filma nalazi se na samom kraju kada Aladeen u UN-u drži govor u čast diktature, a kojim se kritizira američka “demokracija” (scena izgleda kao izvrnuti kraj The Great Dictatora gdje židovski brijač, kojeg glumi Charlie Chaplin, preodjeven u Hitlera veliča demokraciju). Kritika diktature i demokracije je i više nego očita, ali za razliku od prethodna dva filma Cohen ovog puta puca u prazno. Dosjetke su nezanimljive i vulgarne, pa čak djeluju kao da su namijenjene srednjoškolskom uzrastu, a socijalna kritika nije ni približno jaka kao u Boratu. The Dictator bi mogao biti jedno od najvećih filmskih razočaranja 2012. godine. Ocijena: 4/10
Ne volim Sašu, ali...
ipak, film je vrlo zabavan, osim scene poroda koja je glupa i nepotrebna i preodvratna čak i za SBC. U vulgaran (ali ipak zabavan) humor upakirano je nekoliko vrlo dobrih (i vrlo ozbiljnih) poanti.
