Fine mrtve djevojke
Prosječne mrtve djevojke
Meni je ovo još jedan prosječan hrvatski film koji su neki prigrlili objeručke jer eto ne bavi se ratnom niti postratnom tematikom. U prvi plan su smještene dvije lezbijke, jedna je lijepa, druga je ružna. Useljuju u ružnu zgradu gdje se počinju pojavljivati mnoi likovi. Okrutna stanodavka koja želi znati sva posla kojim se njezini podstanari bave, njen samozatajni i mirni muž, i nezadovoljni i bezperspektivni sin i drugi. Kao oduženje što se ovaj film ne bavi nikakvom postratnom tematikom, Dalibor Matanić pokušava nadomjestiti likom koju svake večeri pušta Čavoglave na treštećem radiju. Pred drugu polovicu filma dolazi do prebrzog razvoja događaja, jedna cura biva silovana i pretučena od susjeda koje glumi Krešimir Mikić, da bi ga ubrzo njezina partnerica u svađi gurnula pod vlakom. Netom u kaotičnoj svađi dolazi do buke i vike susjeda, naša jedna junakinja također pogiba padom niz stepenice. Sva ta radnja je u biti prepričana kada na početku filma saznajemo da je stanodavka otela dijeto zbog mišljenja da je dijete njezin unuk. Ovdje ima hrpa nelogičnosti. Jedna cura na kraju prznaje da ima muža i da joj je on napravio dijete a zapravo je bila lezbijka. Dječak ima oko pet godina. Dakle, ona stanodavka je tek nakon pet godina otela dijete misleći da je njezin unuk. Kako je ona znala da je ova trudna i kako je otela dijete film uopće ne pojašnjava a ne vidim razloga zašto bi to bio problem je film ionako vrlo kratak. Glavno da će svi ovi film prigrliti jer se radi o tkz. socijalnoj temi i zbog malo golotinje dviju glumica. Mislim, ovo je vrlo prosječan film kojemu fali mnogo odgovora a to se naravno pokušava prikriti dinamičnom drugoj polovici filma. Meni je ovaj film sam po sebi vrlo prosječan.
cool
Tipican hrvatski film. Nista neocekivano u filmu; sex, nasilje, ratne pricice i ubojstva. Samo se pokazalo kol'ko smo zaostali i primitivan narod...
zanimljivo i hrvatsko
ovaj film, za razliku od ostalih hrvatskih filmova, ima drugačiju temu koja čak nije rat. radi se o lezbijkama u hrvatskoj svakodnevici. ovaj film pokazuje da im nije lako, jer eto, završetak je pomalo tragičan. međutim, ono što je valjda bilo neizbježno, je spominjanje rata. naime, susjed lezbijki je ptsp-ovac koji nam je omogućio slušanje thompsona. e to je ono šta bi ja izbacila. jer tema je dobra, čak prilično dobra kad se uzme u obzir da je hrvatske produkcije, ali taj rat... ne, to jednostavno odvraća pogled od prave teme. al sve u svemu, dajem prolaznu ocjenu, iako se mora priznat da je skroz mračan. pa sad ti budi lezbijka...
Fin, smislen film
Etikete tipa najbolji hrvatski film od te i te godine (dobro znamo koja je otprilike u pitanju) i slične već mi se čine pomalo izlizanima, tim više što devedesete u tom kontekstu želim što prije zaboraviti, zajedno sa svim domoljubnim i kvazimoralističnim preseravanjima što su nam gotovo dokusurila filmsku industriju. Ali, Matanovićev me drugi film ne samo ugodno iznenadio, nego me je i oduševio. Kao moderan, stilski dotjeran, vrlo dobro odglumljen i osmišljen, zaokružen i smislen film. Kao film kojem ne treba atribut hrvatski da bi morao snižavati neke kriterije i gledati ga kao jadno čedo koje, eto, nije moglo biti bolje jer je situacija takva bla-bla-bla... "Fine mrtve djevojke" opako je dobar film. Kako se može i očekivati od čovjeka koji je izjavio da obožava The Flaming Lips...
Hmmm, jako fino
Tek sam nedavno pogledao film kad ga je prikazala nacionalna televizija. Ovo bi trebao biti primjer svim hrvatskim filmašima kako snimiti zanimljiv i kvalitetan hrvatski film. Jednostavan, realan i konkretan film, blizak gledatelju jer progovara o problemima običnih ljudi. Pohvalno je i to, što je prikazan iz lezbo-perspektive kako bi se uzdrmalo (htjeli mi to, Hrvati, priznati ili ne) konzervativno i malograđansko društvo. Jako fini film.
Tu, blizu nas
Bez lažne skromnosti, film Fine mrtve djevojke Dalibora Matanića najbolje je ostvarenje hrtvatske kinematografije od osamostaljenja. Izumiruća vrsta vječnih optimista u bolje dane hrvatskog filma tako je jedva dočekala jedan niz celuloidnih slika koji će konačno bekomporomisno progovoriti o našem društvu, o temama koje su nam bliske, o našoj svakodnevici. Konkretno, o jednom tipičnom ZG-predgrađu i ljudima koji u njemu žive.. Nesreću da se dosele u zgradu prepunu hodajućih hrvatskih strahova imaju Iva (Olga Pakalović) i Marija (Nina Violić). Cure su lezbijke i u tome je cijeli njihov problem. Ono što se događa njihovim useljenjem u «kuću duhova iz ormara» prvi je pokušaj filmskog prikaza nesnošljivosti hrvatskog malog čovjeka koji je,eto, konačno svoj na svome. Tako upoznajemo homofobnu gazdaricu Olgu( maestralna Inge Apelt), njezinog poniznog mužeka, hormonima srhvanog sina-silovatelja i ginekologa koji za sitnu lovicu čuva tajne časnih sestara i «dece sa sela» u sjajnoj izvedbi Borisa Miholjevića. Ako ovome pridodamo još i zaboravljenog Thompson loving dragovoljca, šutljivu većinu promatrača i malo «pernatih četnika, biće vam jasno zašto je upravo Matanićeva galerija likova najživotnija od svih koje su proteklih 15 godina prošetale hrvatskom kinematografijom. Tragični kraj je očekivan i za sve nas koji ovdje živimo bolno stvaran. Da, ovaj je film puno više od priče o «prokletim lezbačama».Uz opasnost da zvuči idolopoklonski nek mi bude dopušteno da mi se otme jedan mali «bravo, Dalibore»!
