Iva Kraljević

Status Radi u Fade In-u kao montažerka i snimateljica

Radovi 'Ženska posla' 2003. – osvojio glavnu nagradu na Festivalu kratkog filma u Mostaru, razni prilozi za HRT

Zašto montaža? Ne bih mogla izdvojiti montažu kao posebno vrednovan segment svoga rada. Ipak, mislim da nije pretenciozno reći da je montaža stvarno mjesto rođenja filma. Ja na to gledam kao na pisanje, slaganje rečenica, stilskih figura s vrlo suptilnim osjećajem za ritam i poredak stvaranja smislenog niza – rečenice. 

Položaj montažera Na te se ljude često gleda kao na svojevrsni organski produžetak stroja koji je u funkciji suhoparnog izvršavanja serije naredbi, pritiskanja gumbova, a vođen čvrstom redateljskom rukom. Po meni je to suštinski pogrešan i nepravedan stav, jer je svaki redatelj bar jednom u svojoj karijeri bio suočen sa situacijom da mora spašavati film u montaži.

Da li se kod montaže uopće može govoriti o nekom stilu? Svaka osoba posvećena montaži treba razvijati poseban rukopis i stav o materijalu i temi na kojoj radi; za sebe mislim da se još uvijek tražim i pokušavam pronaći najbolji način da se izrazim. Moj stil je donekle prepoznatljiv, ali je razumljivo da on varira od tematike, pa i same forme. Čini mi se da je najbitniji faktor razina mog angažmana, mogućnost za ostvarenjem minimuma empatije s likom ili pričom na kojoj radim u postizanju artikuliranog i autentičnog stila.

Cijeni/Voli/Ne voli: Inspiriraju me ljudi koji imaju onaj poseban sjaj u okicama kada pričaju o filmu, o svom radu. Ljudi koji su spremni riskirati mnogo, odreći se materijalnog i osobnog probitka, kako se ne bi morali odreći svojih ideja i ciljeva. Nije da mrzim, već zamjeram… rutinu s javne i komercijalnih televizija. Mislim da oni rade baš kao na traci, potpuno depersonalizirano, bez vremena za promišljanje, proširenje vlastite svijesti prema nečem novom.

Planovi/suradnja: Zapravo, ima jako malo ljudi s kojima mogu raditi. Jako sam nepraktična po tom pitanju. Moram se moći s njima uhvatiti na istoj valnoj, dijeliti manje-više isti spiritus movens. A budućnost… pa voljela bih da imam snage i ljubavi da se posvetim dokumentarnom filmu, onoj njegovoj korijenskoj formi… gdje ljudi sami pričaju svoje priče, a ja sam samo kanal za njihove strahove, boli, žudnje, sreće…