A danas? Neo noir!

Godina 1941. se uzima kao početak noir ere, jer tad izlazi 'The Maltese Falcon' Johna Houstona, dok 1958. i film Orsona Wellesa 'Touch of Evil' označavaju kraj plodnog razdoblja onoga što će danas postati filmskom klasikom.

Danas se noirom, primjerice, smatraju Scorseseov 'Taxi Driver' (1976), 'Blade Runner' (1982) Ridleyja Scotta, 'Chinatown' (1974) Romana Polanskog, Lynchov 'Mullholand Drive' (2001, naslovna, obrati pažnju na malo ogledalo i lik Rite Hayworth u ulozi Gilde u njemu), čak Tarantinov 'Reservoir Dogs' (1992). Međutim, da bi se katalogizirala kasnija filmska proizvodnja (posao teoretičara, između ostalog), prvo je potrebno odrediti što je to što noir čini noirom.

Kao svoj glavni problem teoretičari su prepoznali kompleksnost strukture i uopće obličja noirove struje, tj. koje polje klasifikacije točno zauzima noir? — vizualni stil, žanr, atmosferu, ciklus filmskih serijala, opći ton beznadežnosti? U prilog ovoj problematici, neka se samo doda da rasprava traje do danas, i da se filmolozi nikako ne mogu složiti oko liste filmova koju bi sveli pod plod noirovske filozofije.

Utjecaji crnog filma se počinju osjećati jako brzo; već 1960-ih redatelji poput Sama Peckinpaha, Roberta Altmana i Arthura Penna počinju eksperimentirati s inspirativnim momentima žanra (a inspirativno je sve, što se očito nadima kao problem analitici), te brzopotezno ruše čvrste odrednice forme otvarajući tako prostor nasljednicima.

Altmanovi 'The Long Goodby' (1973) i 'Thieves Like Us' (1974) predstavljaju dobre-loše junake koji gube bitku s moralnim načelima, a nastavljaju se na dobro poznatu tradiciju adaptiranja romana ili novela koja je osobiti procvat doživjela 1960-ih i 1970-ih. Pennov 'Night Moves' (1975), s druge strane, nudi provjerenu formulu naizgled rutinske potrage za nestalom ženskom osobom.

Neki će pak drugi filmolozi tvrditi da je struja tzv. Spaghetti westerna, osobito Sergio Leone, unijela u svoj rad neke od elemenata noira, poput moralne nedorečenosti junaka ili beskompromisne, iskrene karakterizacije na općem planu (što je, opet, s druge strane, tekovina talijanskog neorealizma, a poznat je njegov velik utjecaj na noir).

Ono što je sigurno, jest da je stil doista bio utjecajan, a nerijetko i parodiran, bilo s naklonošću i simpatijama ili nemilosrdno: c/b prepisivački hommage Stevea Martina 'Dead Man Don't Wear Plaid' (1982), Woody Allenov duhoviti 'Play It Again, Sam' (1972) u režiji Herberta Rossa, koji je ustvari adaptacija Allenove originalne predstave s Broadwayja, par filmova iz opusa braće Coen koja se znalački služila izvorima stvarajući tako svoja, unikatna ostvarenja poput 'Big Lebowsky' (1998), 'Blood Simple' (1984) i recentni 'The Man Who Wasn't There' (2001) u kojem je možda utjecaj noira i najočitiji.

Kao što će se sam nastanak noira tumačiti transpovijesno, kroz prizmu Drugog svjetskog rata i hladnoratovske atmosfere nesigurnosti i nestašice, tako će i novi život starog iskustva biti povezivan s političkim i socijalnim prilikama 1960-ih i 1970-ih. Vijetnamski rat, Kubanska kriza, Martin Luther King, svakodnevne pobune, neredi i demonstracije na ulicama, borbe za rodnu, rasnu, vjersku i inu ravnopravnost, itd., po mnogim teoretičarima, postaju upravo povod za stvaranje nove struje pribjegavanja noirovim filmskim kvalitetama — zaraza je toliko učinkovita da se počinje govoriti o fenomenu, i tek tu zapravo počinje razvoj relevantnih promišljanja noira.

Do danas je snimljeno preko tristo neo-noira, neki su trileri, neki SF, pa horori ili David Lynch, nebitno, traka proizvodnja se okreće. Pitanje koje je i danas najotvorenije, glasi: nudi li noir eskapistički oblik zabave, ili baš suprotno, referentno progovara o društvu kojem pripada i koje uvijek, na nekoliko razina, razotkriva?

Je li 'Blade Runner' fantazmagoričan prikaz ljudske mašte o potencijalnom razvoju čovječanstva ili promišljena refleksija sadašnjeg trenutka povijesti civilizacije?

Je li noir uopće moguć u coloru?