Fatalne ikone filma noir

Strogost određenja svih sadržajnih elemenata, poput svete sveprisutnosti jednog diktatora, upućivat će uvijek svojom nesmiljenom logikom na zaraznu karizmatičnost noirovske pojavnosti.

Kao popularna takva pojavnost nadima se lik iz romana pisca Raymonda Chandlera - Phillip Marlowe - često tumačen od strane raznih glumaca. Nabrojit ćemo samo neka od uspjelijih utjelovljenja arogantnog, tajanstvenog detektiva: Dick Powell u intrigantnom klasiku Edwarda  Dmytryka 'Murder, My Sweet' (1944); Humphrey Bogart, u paru s ljubavlju svog života Lauren Bacall, nastupa kao privatni detektiv u još jednom klasiku Howarda Hawksa iz 1946. 'The Big Sleep'; Robert Mitchum u remakeovima prijašnja dva filma, oba nastala 1970-ih.

Taj lik zagriženog, okorjelog detektiva prva je karakterna okosnica noira koja je kao takva arhetipski prikazana 1941. u 'The Maltese Falcon' Johna Houstona, filmu koji se, uz nepokorivog Građanina Kanea, inače uzima za početak i mjerilo umjetnosti noira.

Interpretaciju Sama Spadea majstorski je odigrao, tko drugi, nego Bogart, te tako zapečatio sva daljnja tumačenja ciničnog anti-junaka. Zapečatio iz razloga što će svi kasniji junaci inspiraciju crpiti upravo od protagonista Malteškog sokola, a anti-junak stoga što ga je katkad teško odvojiti od negativaca, s obzirom na moralnu dvojbenost, hladnokrvnost, odsustvo suosjećanja i nemilosrdnost koje iskazuje kao noirovski istražitelj.

No, unatoč tadašnjoj vladavini cenzure i tradicionalnosti Amerike koja je voljela jasno određen dualitet dobra i zla, Bogartov anti-junak postaje toliko tržišno uspješan da se razvija samostalni žanr 'ciničnog detektiva', koji ne mora uvijek biti vezan uz ostale noirovske parametre. Ipak, bitno je spomenuti moment koji čini ukupnu pozitivnost našeg junaka: to je osobni ili detektivski kodeks, jedini ideal za kojim se povodi karakter, odnosno jedino čemu je odan. A taj kodeks osobnog integriteta jednostavno sažima doktrinu američkog prevladavajućeg protestantizma — profesionalizam ili nije dobro za posao ako detektiv ne uhvati ubojicu.

Na početku spomenuti Phillip Marlowe tako je svojevrsna humana nadgradnja Samu Spadeu, jer Marlowe je sposoban za etičku procjenu situacije i humanistički pristup svom poslu; za razliku od Spadea koji čini samo onoliko koliko potrebno, Marlowe uvijek ide korak dalje. Odnosno, iskazuje sebe i kao privatni subjekt koji je prije svega ljudski, koji je spreman žrtvovati se za veće dobro i koji će zaštiti svoje klijente, iako mu to nije u opisu posla. Marlowe je etičan, dok Spade nije, a oboje su Bogart.

Poznato je da Bogartu pripada mjesto centralne ikoničke figure noira, no zasluga toj poziciji ne leži jedino u ranom, detektivskom noiru, već u razvoju žanra tokom 1940-ih, kad Bogart biva također izabran za tumačenje problematičnih likova ne-detektivskog noira. To su primjerice filmovi 'High Sierra' Roberta Walsha, (1941), gdje tumači ne tako mladog gangstera;  'Dark Passage' Delmara Davesa (1946) kao krivo optuženi za ubojstvo supruge; te 'In a Lonely Place' Nicholasa Raya (1950) s ulogom autodestruktivnog i nasilnog pisca.

Možda se čini da je noir polje očuđenja svijeta muškarca, no druga ikonička figura koju noir promovira pokazat će suprotno (a suprotno je zapravo uvijek nešto slično) — to može biti samo femme fatale! Ta famozna femme fatale jedna je od tri obličja kroz koja se kanalizira uloga žene u svijetu noira. Ostala dva su tip 'dobrice' i tip 'udavače', a zajedničko im je da se perspektiva na njih gradi s obzirom na poziciju koju zauzimaju prema bračnoj zajednici.

Tako je lik femme fatale doista ženski glas u prilog borbe za ravnopravnost spolova prve polovice 20. vijeka. Kao takva, jasno, nastrada, a poetska pravda se prenosi i na muškog protagonistu koji zapadne pod njezine čari / nema sreće sa ženom koja se neće udati. A femme fatale je baš to, niti je dobra, niti je ona koju se na kraju filma ženi; osim u rijetkim slučajevima kad se transformira u lik dobre žene što na vanjskoj razini opet predstavlja društvenu kaznu ('The Lady in the Lake', 1947.  ili 'Dark Passage').

Jedino što ona nudi jest raskol tradicionalnim shvaćanjima i propast dobrom junaku, a jedino što želi jest ostati neovisna, često pod cijenu smrti. U toj maniri klasična će fatalna žena pribjeći ubojstvu supruga, jer ne može podnijeti da bude posjedovana i kontrolirana u nesretnom i beskrajno dosadnom braku — to čini Barbara Stanwyck u 'Double Indemnity' (Billy Wilder, 1944) ili Lana Turner u 'The Postman Always Rings Twice' (Tay Garnett, 1946).

Ponekad je početna postavka odnosa veoma indikativna za nemogućnost održavanja sretnog ili uspješnog braka: to je brak starijeg muškarca i mlađe žene. Stariji muškarac je ili onemoćalo star ili hendikepiran, ali uvijek sadistički i ljubomorno raspoložen prema svojoj mnogo mlađoj, lijepoj supruzi — Rita Hayworth u filmovima 'Gilda' (Charles Vidor, 1946) i 'The Lady from Shanghai' (Orson Welles, 1948).

Svi ovi filmovi nedvosmisleno impliciraju impotentnost i otuđenje kao normative bračne zajednice. Također, noirovski brakovi su u pravilu ili bez djece ili suprug ima starije dijete iz prethodnog braka što opet predočuje sterilnost braka i nepomirljive razlike među partnerima.

I ovdje osvjetljenje igra veliku ulogu; suprotstavlja se, naime, općem mišljenju o domu kao mjestu sretnih i sigurnih okolnosti. Dapače, maglovita rasvjeta i uopće nedostatak svjetla pojačavaju dojam emocionalnog razdora i usamljenosti. Zbog svih društvenih normi ženi fatalnoj u njenoj borbi za neovisnost preostaje jedino oružje njene ženskosti, odnosno prodorne seksualnosti preko koje definira sebe i manipulira društvom ne bi li ostvarila svoje ciljeve, povratila slobodu.

Drugi metod kojim se služi je preuzimanje muškog ponašanja — agresivnost i dominacija vlastitom pojavnošću (često će prvi kadar femme fatale biti kadar nogu, pa cijelog tijela, pa tek onda anđeoskog lica koje ima zavarati). Kao što okorjeli detektiv ima svoj kodeks časti, tako i ona ima svoj: ostaje dosljedna svom idealu slobode i neovisnosti, bira smrt u slobodi, ispred života u kontroliranim uvjetima. Zbog svega navedenog, postaje jasno zašto noir naprosto obožava koristiti narativnu tehniku predstavljanja glavnog junaka u vremenu nakon njegove smrti, gdje on postaje glas iz off-a, a film se razvija retrospektivno.

Kao i ostali veliki stilovi, primjerice western ili francuski novi val, film noir uspio je konstruirati vlastitu mitologiju i svijet koji počiva na unutarnjim, homogenim pravilima, gdje su snažni mehanizmi kontrole sigurno uporište vjere u poredak.

Naslovna - The Lady From Shanghai (1947) sa Ritom Hayworth i Orsonom Wellesom