2. Alternativa Hollywoodu, kinematografija s mozgom

Njemačka je početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća bila vodeća filmska sila, tik uz rame Hollywoodu, što nitko nije očekivao nakon ratnih događanja i kaotične situacije u zemlji. Dok su u Americi bili snimani često isprazni filmovi o ljubavi i ratu, u Njemačkoj su se redatelji bavili idejama. No, iako je produkcija bila pozamašna, od 200-300 filmova godišnje tek je malen broj filmova bio visoke kvalitete. Pretklasičnu su fazu njemačkog ekspresionizma formirala tri filma: 'Praški student' (1913), 'Golem' (1914) i 'Homunkulus' (1916), koji su motivima ljudske podsvijesti i dvojnika (Doppelgänger) postavili tematiku koja će se u nadolazećem razdoblju vrlo često eksploatirati.

Tipičnim se primjerkom i izvornim začetnikom pravog ekspresionizma smatra film 'Kabinet doktora Caligarija' (1919) redatelja Roberta Weinea, u potpunosti snimljen u studiju, koji je lovorike pobrao ne samo u Njemačkoj nego i vani (Francuzi su čak skovali termin caligarizam), a oko njegove produkcije vezivalo se mnogo kontroverzi. Priča tako kaže da su čelnici studija nakon što su prvi put odgledali film, procijenili da će distribucija ove verzije (podebljano ludilo autoriteta nekako je bolno podsjećalo na stanje u zemlji) biti preriskantna, te su redatelju i ekipi savjetovali da snime drugačiji kraj i to, za svaki slučaj, u azilu. Ovi su poslušali savjet, no kraj je nekako ostao visjeti, u opreci s ostatkom, izazivajući brojne rasprave.

Ovaj je naslov, osim što je svojim stilskim rješenjima ekspresionizam uveo na velika vrata, isto tako reprezentativan primjerak ambiciozne produkcije Ericha Pommera, gospodina koji je zaslužan za svjetske okvire ovog stilskog pokreta. Navedeni je sa svojom kućom Decla–Bioscop uspješno balansirao između Berlina i Hollywooda, Pariza i Londona, isfuravajući svoju viziju – Nijemce kao predvodnike svjetske kinematografije. Do 1923. je već došao na čelo UFA-e, zapošljavajući najkreativnije umjetnike koje je mogao naći.

Uz Pommera i 'Doktora Kaligarija' vežu se i autori scenografije koji će kasnije raditi na većini ekspresionističkih filmova: mastermindovi dijagonalnih linija i oštrih kutova, dizajner Hermann Warm te dva Waltera, slikari Röhrig i Reimann. Vodeći scenarist, kojeg neki povjesničari nazivaju i duhovnim ocem ekspresionizma bio je Carl Mayer (napisao je i 'Caligarija', pogodili ste), kroz čije se scenarije vidi veliki utjecaj trendova u književnosti. Mayer je istodobno bio najistaknutiji predstavnik kammerspielfilma, struje koja je djelomično djelovala paralelno s ekspresionizmom, obuhvaćajući melodrame i otužne priče o problemima ljudi srednje i niže klase.

Na vizuru njemačkog ekspresionizma bitno je utjecao i jedan Austrijanac, Fritz Lang, za čiji je izričaj prilično važna činjenica da je sin arhitekta ali i strastveni ljubitelj kazališta. Lang se probio 1922. režijom filma 'Doktor Mabuse kockar' - uvodeći psihološke elemente poput paranoje, hipnoze i zavjere razvija i strast prema spektaklu i specijalnim efektima. Zabilježeno je da je redovito sanjario o nekim scenama koje još nisu viđene, prekovremeno radeći s kinematografima i modelima, igrao se s kamerama, lećama i projektorima, ne bi li konačno snimio 'Die Niebelungen' (1924). Film je snimljen u dva dijela, a u već poznatu ekspresionističku tematiku unosi elemente legende, no kritike mu baš i nisu bile naklonjene.

Langa to nije zasmetalo – kako je bio na vrhuncu svoje megalomanije, kreće u najskuplju produkciju u njemačkoj povijesti – snimanje 'Metropolisa', kojeg bismo mogli uvrstiti u zadnju fazu ekspresionizma, kada je ovaj već jenjavao. Iako je od Pommera dobio 1.9 milijuna maraka, potrošio je pet, dovodeći već iscrpljenu UFA-u ( baš se u to vrijeme provodi Dawesov plan) na rub egzistencije. Spektakl je bio epski u svakom smislu te riječi – izgradio je virtualni grad, bilo je 300 glumaca i 30 tisuća statista, snimalo se 310 dana i šezdeset noći, a samo jedna scena je ponekad iziskivala snimanje iz stotinjak kadrova. Osim što je zadužio žanrove poput noira i horora, virtualnim je arhitektonskim kreacijama udario temelje znanstvenoj fantastici.

Jedan od najznačajnijih redatelja tih dvadesetih godina u Njemačkoj definitivno je bio i Friedrich Wilhem Murnau, čiji je film 'Nosferatu' (1922) nekako vremenski koincidirao s Langovim probojem na scenu. Murnauu se, posebice zbog koncepcije 'drakule' kao štakora u ljudskoj formi, definitivno mogu pripisati sve kasnije usporedbe ekspresionizma s adaptacijom goticizma. Nosferatu je već etablirani žanr nekako pomaknuo prema sofisticiranijim tehnikama; postavljajući nove standarde za montažu (oštri rezovi) i kameru (često se manično pomiče s jedne scene na drugu) istovremeno razvija i narativne tehnike koje kod gledatelja majstorski stvaraju napetost i sumnju.

S dolaskom zvuka i nagovještajem nacizma, utjecaj ekspresionističkih načela uvelike slabi, iako se utjecaj vidi u filmovima poput Langovog 'M'-a (1930) i 'Kameradschafta' (1931) koji su postigli internacionalni uspjeh. Ekspresionistički je utjecaj vidljiv u filmovima Alfreda Hitchcocka, Orsona Wellesa, Carola Reeda, ali i u suvremenim filmovima koji pripadaju žanru horora, sf-u ili detektivskom filmu.