1. Express yourself

Rođenju njemačkog ekspresionizma kumovale su dvije povijesne činjenice – začetci ekspresionizma kao pravca umjetnosti te završetak I. svjetskog rata koji po Njemačku baš i nije najbolje prošao – kapitulirala je vlada koja je pred mjesec dana narodu obećavala pobjedu. Razvijajući se u početku u opreci prema impresionističkim načelima i tradiciji, novi stilski pokret kreće od slikarstva (oko 1910., prvenstveno iz Francuske), da bi se ubrzo proširio na kazalište, književnost i arhitekturu, odbacujući dosadašnju umjetnost koja je nastojala doslovno reproducirati stvarnost.

Mladi ekspresionisti poseban naglasak stavljaju na svoje emotivne procese, intimističke reakcije i apstraktan način izražavanja proživljenog, govoreći više o sebi samima i svom unutarnjem doživljaju, nego o objektu ili tematici. Naziv dolazi od potrebe kritičara da nekako uobliče već ukorijenjeni pokret, a posebice su ga širili njemački časopisi 'Der Sturm' i 'Die Aktion'.  Što se utjecaja tiče, nužno je spomenuti utjecaj slikara Vincenta Van Gogha, Edvarda Muncha i Paula Gauguina, pa i kubizma te značajan pečat filozofa Friedricha Nietzchea. Iako nije bilo nekog zajedničkog ekspresionističkog programa ili proglasa, najgorljiviji su sljedbenici isticali da ih upravo nedaće vremena u kojem žive potiču na krik i prosvjed protiv očaja. Ah jadni!

U postratnoj kaotičnoj atmosferi socijalnog bunta njemački su filmski umjetnici vrlo lako prihvatili umjetnička načela koja su se kritikom vlade i društva nekako logično nastavljala na period oporavka, osjećaje prevarenosti i poniženja. Ako ćemo to razdoblje definirati vremenski, riječ je o plodnom periodu od 1919. do 1933. godine kada je filmska industrija u Njemačkoj doslovno cvala (rekordna godina je 1920. s 545 filmova). Da bi paradoks bio veći, tome su izrazito pogodovale ekonomske teškoće u kojima se našla cijela zemlja – zbog nedostatka sredstava filmaši su da bi se mogli natjecati s raskošnom hollywoodskom produkcijom bili prisiljeni pribjegavati raznim inovativnim metodama kojima bi to kompenzirali (a i zaradili!).

Osim toga, država je nakon rata bila u svojevrsnoj blokadi, tako da jedno vrijeme nikakvi strani filmovi nisu ni stizali, dok su njihovi vrlo lako prodavani vani. Embargo inozemnih naslova i rastuća inflacija ovaj su put išli ruku pod ruku – barem za kinematografe koji su potrebu stanovništva za distrakcijom odlučili unovčiti ( u zemlji djeluje oko 2000 kina). U okrilju studija Universum Film AG (sjedište u Berlinu), koji je u toku rata bio platforma za filmove ratne propagande (1917. ga osnovala vojska i vlada, te preuzela najbolje redatelje, kamermane i glumce od drugih studija) radili su najbitniji predstavnici poput Fritza Langa i F.W. Murnaua (koji je Drakulu za 'Nosferatua', osim što mu je promijenio ime doslovno pokrao od Brama Stokera koji ga kasnije čak i tužio), trudeći se da financijske rupe popune atmosferom i dubljim značenjem, koristeći simbolizam i mizanscen koji bi trebali reprezentirati pomućeni um glavnog lika.

Umjesto nadahnjivanja prirodom i drugim ljepotama, njih su zanimali nešto drugačiji, za njih izazovniji motivi. Ovdje su samo neki iz raznovrsne plejade: pobuna radnika  u virtualnom gradu budućnosti predvođenih zlom Roboticom (Langov 'Metropolis'), krvoločni grof Orlock (Murnauov 'Nosferatu'), Dr. Mabuse, majstor manipulacije ('Dr. Mabuse the Gambler'), nemilosrdni djecoubojica ('M') te zli doktor Caligari koji jadnog Cesarea koji je godinama u transu šalje da ubija po gradu ('The Cabinet of Dr. Caligari).

Kakav se boom dogodio produkciji, najbolje govori usporedba – od 28 filmova tijekom 1913., 1919. snimljeno je čak 245 naslova. Uz stilizaciju mizanscena kod svih pripadnika (uz Murnaua i Langa, tu su još Paul Leni, Paul Wegener, Carl Theodor Dryer, Lupu Pick, Karl Grune) do izražaja dolazi posebna, izdizajnirana upotreba svjetla i sjene, koje bi neki nazvali chiaroscuro, naglašenost kontrasta i šminke (za film 'Nosferatu' se čak veže i legenda: u kružocima se pričalo da glavnu ulogu ustvari nije odglumio Max Schreck već neki drugi glumac kojeg se nije moglo prepoznati upravo zbog make up-a), geometrijski apsurdni setovi, fluidnost pokretnih frameova te nadrealni i gotovo sanjivi seting koji svoje korijene vuče iz dade. Svi filmovi imaju neki fundamentalni štih 'pogrešnog', bilo da je riječ o uvrnutoj realnosti luđaka u filmu 'The Cabinet of Dr. Caligari' ili dehumaniziranim konfliktima u 'Metropolisu', horor atmosfera je prisutna na svakom koraku.

Originalni ekspresionistički izražaj u njemačkoj je nacionalnoj kinematografiji (izraženost trademarka može se uspoređivati jedino s danskom kinematografijom i Dogma pokretom) posebno vidljiv do 1924. godine, kada cijeli pokret jenjava. Ta je točka prijelomna zbog američke financijske injekcije tj. Dawesovog plana koji je unatoč doprinosu stabilizaciji zemlje, onodobnu njemačku kinematografiju doveo do ruba očaja. Prije je zahvaljujući inflaciji internacionalna prodaja nekog naslova bila peace of cake, da bi se sada zbog stabilizacije tržišta to postalo gotovo nemoguće. Isto tako, iz SAD-a dolazi inozemna konkurencija, na koju domaći studiji nisu bili navikli. Iako je vlada intervenirala i uvela kvotni sustav po kojem je na svaki uvezeni film trebao biti proizveden i jedan njemački, UFA zapada u financijske teškoće koje će se pokazati fatalnima.

Potpuno zamiranje cijelog pokreta događa se sredinom tridesetih tj. s usponom nacista koji najprije legendarni UFA studio koriste za produkciju svojih propagandnih filmova, da bi 1932. studio preuzeo Hitler s Goebbelsom potpuno kontrolirajući ostatak studijske proizvodnje. U tom su razdoblju u Ameriku emigrirali najznamenitiji stvaratelji (Langu je Goebbels navodno nudio da bude na čelu odjela za propagandu), prenoseći svoje talente na ostale generacije i utječući neminovno na današnji izgled filmske povijesti, do gangsterskog žanra i film noira do horora.