Raskrinkani danski trademark

U situaciji kada si svaki iole pristojan festival ne može dopustiti izostavljanje novijih danskih naslova, retrospektive ili homaggea, a svakom filmofilu danske poslastice čine možda i glavniji dio menua, danska je kinematografija dosegla razinu koja je gotovo analogna mitu. Danci su, ako ćemo kolokvijalno, u svakom slučaju in, a unatoč činjenici da se rijetko bave domaćom im tematikom, utiru putove svjetskoj filmskoj sceni ispitujući granice postojećeg.

Da bismo se dali u demistifikaciju procesa koji su se ujedinili ne bi li s razlogom nastao jedan filmski div, moramo krenuti od početka. Isti leži u samoj državi Danskoj, nekadašnjoj domovini Kelta i Vikinga koja je sa svojih pet i nešto milijuna stanovnika jedna od najstarijih država u Europi a ujedno i najstarije kraljevstvo u svijetu. Od 1972. na čelu države je kraljica Margareta čija loza seže čak u 900. godinu, sve do vikinškog kralja Gorma, no njezina je uloga simbolična.

Važno je za spomenuti da je tijekom 1. svjetskog rata Danska ostala neutralna, što je pokušala i u Drugom, ali su je okupirali Nijemci. Generalno, riječ je o vrlo maloj (može se prijeći autom unutar šest sati), socijalno mega uređenoj (velike socijalne reforme ova je divna država započela davne 1933.) i civiliziranoj zemlji koja se rijetko nalazi u jeku svjetskih skandala, ne sudjeluje u sukobima i ne poznaje riječ siromaštvo. Sve je tip-top, standard je za naše pojmove vrtoglavo visok pa dokonom narodu koji nema nekakvih većih problema ne preostaje ništa drugo do kontemplacije na temu umjetnost.

Što se pejzaža tiče, cijela je zemlja većinom ravničarska, bez ikakvih planinskih lanaca (najviša točka je smiješnih 170 metara nadmorske visine) i nekih posebnih prizora koji oduzimaju dah, što se naprosto mora odraziti na psihu i karakter ljudi. Sve u svemu, ako ćemo suditi po političkim i geografskim odrednicama, na prvi pogled prilično dosadno i neinspirativno. U toj se ocjeni slažu i filmaši i kritičari, jer je prva stvar koja se spominje uz uspjehe koje nižu danski filmaši upravo činjenica da se isti bave svime osim autentično danskim temama (ako takve u sveopćoj globalizaciji uopće i postoje).

Moderna tematika se više okreće nekim inozemnim pričama, u kojima se posebice vidi utjecaj američke i britanske pop kulture i mitologije, ali i neka opčinjenost socijalnim razlikama i dekadencijom koja je upravo SAD-u srednje ime.  No, krenimo od učiteljice života.

Povijest dakle kaže da je do pojave Dogme manifesta i znamenitih imena poput Von Triera i Vinterberga, internacionalno najpoznatiji bio redatelj Carl Dreyer (1889-1968), najviše hvaljen zbog inovativnih vizuala filma 'La Passion de Jeanne d'Arc' (1928). Do sredine pedesetih danski je film bio u punom zamahu (njemačka je okupacija zabranila uvoz stranih naslova što je pogodovalo razvoju danskih – posebno su vrijedni dokumentarci Theodora Christensena), da bi mu se u tom razdoblju kriza dogodila zbog jačanja televizije.

U tom je momentu film poduprla država da bi 1972. bio osnovan kultni Danish Film Institute koji još danas po protektoratom Ministarstva kulture. Ako vam se to čini suhoparno i nevažno, dodajmo samo da država za film godišnje izdvaja 380 milijuna danskih kruna (podaci za 2002.), dok se u četiri mjeseca ove godine u domaćim im kinima prodalo 1,6 milijuna karata. Sapienti sat, rekli bi stari narodi.

Nova se generacija filmaša na sceni pojavila kasnih šezdesetih i početkom sedamdesetih, a važno je istaknuti nekoliko imena tzv. Novog vala – Pallea Kjærulff-Schmidta koji se proslavio psihološkim trilerom 'Weekend' (1962) te Henninga Carlsena koji je međunarodne pohvale zaslužio ekranizacijom romana 'Glad' Knuta Hamsuna. Značajan moment za Dance koji su oduvijek imali neki fetiš prema farsama jest i 1969. kada se legalizacijom otvara prostor mekoj pornografiji, dok se u ostalim rodovima bitna uloga daje kulturi mladih i građanskom sloju te se njeguje realistična tematika. Prepoznatljivost su definitivno osigurali kongruenti i inovativni scenariji, te dugi kadrovi i korištenja close-upova, dok je za njihovu minucioznu upotrebu svjetlosti definitivno potrebna cijela studija.

Novi val koji se rodio kasnih šezdesetih brzo se izlizao te postao previše autokratski i nezainteresiran za rad s glumcima, a dok se čekalo princa na bijelom konju koji se pojavio u obličju Larsa Von Triera o kojem ne moramo previše lamentirati, vodeća figura kratkog i dokumentarnog filma je bio kultni klasik Jørgen Roos čiji je film 'Knud' o arktičkom istraživaču osvojio mnoge nagrade. Za proboj na inozemno tržište definitivno su zaslužne razne ekranizacije poznatih romana (npr. Oscarom nagrađeni 'Pelle the Conqueror' redatelja Billea Augusta) te biografija poznatih ('The Best Intentions' istog autora, rađen prema Bergmanovim memoarima, 1991. osvaja Zlatnu palmu u Cannesu).

Iako je Danska već početkom devedesetih dobila istaknuto mjesto među svjetskim kinematografijama (a godišnje proizvede samo dvadesetak filmova), tu će poziciju samo učvrstiti Dogma 95 Manifest, s Von Trierom, Vinterbergom, Krag-Jacobsenom te Loneom Scherfigom na čelu. Nove avangardne ideje i tendencija ka eksperimentiranju osigurale su maloj kinematografiji medijsku pozornost svjetske filmske javnosti, a pokazalo se, unatoč činjenici da se ni sami utemeljitelji nisu držali svojih pravila, da je danska ekipa ultra-talentirana.

Lista superlativa je definitivno beskrajna, iako ostaje mogućnost da je uzrok dijela epiteta fama koja se veže uz imena redatelja. Izdvojimo zato samo neke naslove: Von Trierovi - 'Europa' (1991), 'Breaking The Waves' (1996), 'Dancer In The Dark' (2000) i genijalni 'Dogville' (2003), Vinterbergovi 'Celebration' (1998) te 'It's All About Love' (2003) kao i 'Italian For Beginers' (2000) te 'Wilbur Wants To Kill Himself' (2002) Lonea Scherfiga plijenili su pažnju i osvajali nagrade diljem svijeta, gdje god su bili prikazani.

Osim jakog igranog filma isti takav status ima visokocijenjeni danski dokumentarac čija se kultura njeguje još od vremena njemačke okupacije. Standardi koje postavljaju kreativni autori teško nadmašuje bilo koja nacionalna kinematografija, a ako ćemo poimence, legende osim navedenog Roosa su Jon Bang Carlsen iza čijeg se imena krije inscenirani dokumentarac (nakon istraživanja pisao je scenarij po kojem su likovi glumili sami sebe) ali i nahvaljeni naslovi poput 'Firts I Wanted to Find A Truth' (1987), 'I's Now or Never' (1996) te 'Addicted to Solitude' (1999).

U fokus se stavlja osobna priča, socijalna ugroženost i uzima uloga kritičara, a upravo se kratkom formom postiže najefektniji učinak. Domaće im je tržište doslovno poplavljeno shortovima koje podržava New Fiction Film a prikazuju nacionalne tv-kuće.

Važno je upamtiti i Jorgena Letha koji je osim sveprisutnih 'Five Obstructions' i 'Perfect Human' odgovoran za produkciju eksperimentalnog filma ('Life in Denmark' 1971., te 'Stars and Watercarriers' 1973.). Boje mlađe generacije uvjerljivo brani Sami Saif ('Dog and Deer: Dogville Confessions' 2003.) te Phie Ambo ('Family' 2001.), a velike se i opravdane nade polažu i u talentiranog Jeppea Rondea ('Jerusalem My Love', 'Swenskas').

Od modernije animacije mora se zapamtiti ime Jannika Hastrupa koji je ostao dosljedan svom anti-Disney stilu, razvijajući filmove  ('Circleen Mice – City Mice', 'Mice and Romance') kroz kontraste svjetla i sjene.