Isti su ostali samo padovi s konja

Ton, kamera, akcija… od te nam je slavne filmske lajne ovaj put najvažniji ovaj adrenalinski dio (barem uvoda radi). Glavni su akteri najžešće akcije često izostavljani, ili ako ćemo blaže, neopravdano zanemarivani, iako odgovorni za reputaciju cijelog jednog žanra, kao i za ušminkavanje ostalih.

Korijene svojih umijeća definitivno duguju cirkusu koji je prvi ustoličio eksploataciju ljudskog tijela u zabavne svrhe (iako ih danas takve usporedbe mrvicu ljute, porijeklo njihova naziva potječe od francuske riječi koja označava akrobata), a u lepezu svoje ekspertize dobrano su založili svoj najveći instrument – tijelo. Da bismo ispravili sve krive Drine, uz najnovije svjetske novosti, 'rvacke ponajbolje i redateljsku rječcu, dvije, predstavit ćemo vam - KASKADERE.

U opisu njihova posla stoji da su specijalisti za izvođenje opasnih scena poput skakanja sa zgrada, automobilističkih i motorističkih sudara i nesreća, zapaljenja ili ulaska u zapaljene zgrade, raznih vratolomija na konjima, ali i za dobre stare utrke sa svim živim. Ovisno o sposobnostima i kvaliteti, možemo ih pronaći i pod titulom stunt koordinatora, ali i u cipelama redatelja akcijskih scena. Nerijetko se brinu za svoju i sigurnost ostale ekipe, provjeravajući sve opasnosti na setu, postavljajući zaštitu (spužve, kartonske kutije, madrace, air-bagove) i domišljajući najbolje načine kako pojedina scena može biti snimljena, a ne bi li bila i dovoljno uvjerljiva pa i spektakularna.

O propozicijama i još koječemu pitali smo dva domaća čovjeka čija se karijera može gledati i u svjetskom kontekstu - Ivu Krištofa i Domagoja Vukušića (u filmskim krugovima poznatiji kao Tom), ponosnog kočijaševog sina i još ponosnijeg tvrdokornog Hrvata, kojima jednoglasno, bez obzira na sve, pripada titula veterana (i, ruku na srce, iako su zašli u šezdesete, epiteti macho muškaraca).

Iako nisu završili nikakvu kaskadersku školu (za institucionalno obrazovanje nismo sigurni), ističu da su se tijekom karijere osim neizostavnog čitanja i samoobrazovanja (po uzoru na pokojnog im kolegu i mentora Petra Bunića), kalili na brojnim projektima. Od naslova ćemo navesti '12 žigosanih', 'Winetou', 'Bitka na Neretvi', 'Vjetrovi rata', 'Rat i sjećanja' od onih davnijih do nekih novijih poput 'Gladijatora' pa do 'Kraljevstva nebeskog' na kojima je radio Ivo Krištof.

Iako su zajedno radili i putovali više od tridesetak godina (imali su menadžera u Munchenu) – obojica se šale i navode da su više spavali jedan s drugim nego sa svojim ženama – danas zbog brojnih sukoba ne komuniciraju, iako često izgovaraju vrlo slične rečenice i iznose gotovo identična razmišljanja.

FILMSKI: Kakve osobine moraju resiti talentiranog kaskadera?
Krištof: Prije svega pamet (iako ne previše), ali i fizičke predispozicije. To se sve odmah vidi, netko iz iskustva, nakon što vidi nekoga kako trči, kako se giba, već može zaključiti da li je za ovaj posao ili nije. Treba biti stabilan i u glavi, jer ako to nije, ako dođe do panike, čovjek gubi dragocjene sekunde koje su presudne za ovaj posao.

FILMSKI: Jesu li strah i trema pozitivni ili negativni za posao kaskadera?
Vukušić: Umjerena trema je uvijek pozitivna, jer onaj koji nema treme se vrlo brzo ubije jer ne razmišlja ni o sebi ni opasnostima. Vidite, takav čovjek nije dovoljno pametan da odradi posao, a dovoljno je hrabar da uđe u njega. Takvi su najopasniji, i za sebe i za druge. Uvijek se treba bojati, to tjera da duplo provjerite jeste li napravili dobru zaštitu, pokušate pretpostaviti kako ćete pasti, koncentrirate se. Treba biti oprezan i u najbanalnijim situacijama.

FILMSKI: Zbog čega su to hrvatski, pa i ex-yu kaskaderi, bili na glasu u svjetskim okvirima? Činjenica je da su ih unajmljivali brojni svjetski redatelji, a poznata je i ona sintagma 'crazy Yugoslavs'?
Krištof: Za vrijeme Jugoslavije je produkcija kod nas bila prilično jeftina u svjetskim terminima. Zemlja je bila lijepa, imala mnogo potencijala i moglo se svašta snimiti. Kaskaderske ekipe je u početku bilo vrlo mnogo, jer se tako moglo pristojno zaraditi, no s vremenom su ostajali samo oni najbolji. Bili smo dobar tim, to je nekako bilo pionirsko doba (kasne šezdesete, op.a.) – mnogo se vježbalo, treniralo, atmosfera je bila dobra, a konkurencija je imala pozitivni učinak – čim si bio bolji, više si zarađivao. Na sve smo bili spremni, a s vremenom su nas ti kontakti odveli u svijet.

M: Kakva je situacija s kaskaderstvom danas? Pati li ona od istih boljki kao moderni hrvatski film?
Vukušić: Knjiga se svela na jedno slovo, znate. U udruzi kaskadera ima mnogo interesnih skupina, sukoba, skorojevića, posao dobivaju isti ljudi, a došlo je i mnogo mlađarije koja nije naučila dobro raditi posao. Nije to kao nekad. Vremena su se promijenila, svjetski redatelji zbog visoke cijene produkcije više ne dolaze u Hrvatsku, naše kaskadere rijetko zovu van jer su im preskupi, doma se snima vrlo malo, a poslove stalno dobiva ista ekipa. Ma tužno je sve to.

Krištof: Kriza nije samo u kaskaderskom poslu, kriza je svugdje, u svim granama filmskog posla. Uzmimo za primjer – kad bi se danas u isto vrijeme snimala tri filma, teško bi bilo okupiti tri cjelovite, kvalitetne ekipe. Što se tiče kaskadera, od toga se u današnje vrijeme ne može živjeti, jer nema posla. Snima se malo filmova, a u svakom filmu ne treba kaskader.

Kao što se iz odgovora razaznaje, pozicija kaskadera odmakla je od dana slave tijekom sedamdesetih – sada je još gora od pozicije domaćeg filma općenito. Em se snima malo filmova, em oni nisu potrebni u svima što ima automatske konzekvence na cijenu (zna se dogoditi da domaći redatelji unajme strane kaskadere jer su jeftiniji), ali i na broj mladih ljudi koji možda razmišljaju da postanu profesionalni kaskaderi. Situaciju je fino objasnio Krištof: 'Da bi neki 19-godišnjak uopće počeo trenirati, da bi se uopće krenuo baviti ovim poslom, on naprosto mora imati još nešto sa strane. Neko zanimanje, fakultet, nešto. Jer ne možeš ga samo pozvati u ovaj posao, inzistirati, nemaš na to prava, jer mu nemaš što ponuditi, ne mogu mu garantirati čak niti jedan film - on ne može živjeti od ovoga.'

Za neke dodatne izjave na tu temu priupitali smo Ogranak kaskadera koji djeluje pri Društvu hrvatskih filmskih djelatnika, no niti predsjednik Aldo Tončić niti njegov zamjenik Neven Svalina nisu bili raspoloženi za davanje ikakvih izjava. Loša iskustva s novinarima koji od njih prave cirkus, kažu. Pothvatu je ličio i naš naum da saznamo kako se kreću cijene – niti Krištof niti Vukušić na tu temu nisu bili direktni, ističući da su i po nekoliko desetaka tisuća maraka zarađivali u zlatno kaskadersko doba, što će reći, prije punih 20 godina. Zaboravljivi su bili i redatelji Branko Ivanda i Arsen Anton Ostojić koji su u filmovima 'Konjanik' i 'Ta divna splitska noć' tek nedavno koristili kaskaderske usluge.

Neslužbeno smo ipak doznali da pad ili polupad s konja koji kaska ili galopira stoji od 300 do 500 eura, ovisno o težini pothvata, dok sve ostale cijene variraju sa sigurnosnim komplikacijama i opasnošću za život. Ukoliko vam je do svjetskog odnosa cijena spomenut ćemo da se na netu može naći da u Velikoj Britaniji stunt početnici mogu zaraditi do 10,000 funti godišnje, dok pravi majstori naplaćuju do 50,000 funti. Cijene su u SAD-u još i više. Kada smo već natanane razvezli cijelu priču, činjenica je da su u svijetu stunt performeri često specijalizirani za jednu disciplinu (ili za automobile ili za konje ili za scene borbi prsa o prsa), dok je za naše domaće karakterističnije da rade od svega pomalo iako se dobro zna tko je u čemu najbolji.

I gospoda redatelji Ivanda i Ostojić naglašavaju da su domaći kaskaderi ponajprije entuzijasti i veliki stručnjaci, koji osim akcijskih scena često pomažu u koreografiji i mizanscenu, savjetuju oko najspretnijih kuteva snimanja i glumcima daju sugestije oko kretanja. 'To su vrlo pozitivni ljudi koji vole film. Njih svaki problem veseli, daje im nove doze adrenalina i razlog za maštanje, tako da ga moraju riješiti', nadodaje Ostojić. 'Krištof je fenomenalan s konjima. U 'Konjaniku' smo imali tek 8 do 11 konja, pa smo u nekoliko navrata čak i bojali konje ne bi li oni odglumili druge konje. Ta je srednja i starija generacija kaskadera naprosto izvanredna', smatra Ivanda.

Hazardi posla nisu zaobišli ni Krištofa niti Vukušića – dok je prvi zadobio opekline 3. stupnja, slomio ruku, pao s konja na glavu i zaradio 26 šavova, drugi je za vrijeme pada s visine od 18 metara slomio (ili smrvio) skočni zglob na šest mjesta. 'Svojom krivnjom, zbog nepažnje i nekoncentracije', ističu obojica. Krištof inspiraciju za svoj rad često crpi iz filmova Johna Waynea, a obojica kao uvjerljivo najboljeg kaskadera svih vremena ističu Yakimu Canutta ('Ben Hur').