Porođajne muke hrvatskog dokumentarca

Prve su 'živuće fotografije' u Hrvatskoj prikazane 8. listopada 1896. u zgradi 'Hrvatskog sokola' (?!) u dvorani pjevačkog društva 'Kola' tj. u prostorijama današnje Akademije dramskih umjetnosti, niti godinu dana nakon projekcije braće Lumiere. (U ono smo vrijeme, za promjenu, bili recentni). Iako su projekcije, koje su trajale jedanaest dana, bile iznimno posjećene, za pokretanje filmske priče bit će potrebna još koja dekada – 1906. godine, u Gajevoj ulici u Zagrebu (u ono vrijeme imao je 50 000 stanovnika), pod brojem 1, osnovan je Pathe bioskop, tada nazivan 'električnim kazalištem' koji je mogao primiti petsto osoba. Jedan od prvih zabilježenih dokumentarnih filmskih materijala prikazan je već spomenute 1906. godine ('Slike s nezaboravnog I. hrvatskog svesokolskog sleta u Zagrebu', navodi Ivo Škrabalo), no u tim smo ranim godinama 20. stoljeća u globalu počeli (i nikad nismo prestali ;)) zaostajati za svjetskim trendovima.

Bilo kako bilo, uskoro su se iz mase ushićenika počela kristalizirati neka imena voljna kameru uzeti u vlastite ruke. Prvi među njima bio je Josip Halla, čovjek koji je nakon izučenog fotografskog zanata i boravka u Berlinu, ubrzo snimio dvije reportaže koje bismo mirna srca mogli vidjeti i na današnjem programu: jedna o Plitvičkim jezerima, a druga o sinjskim alkarima. Za dokumentarno je naslijeđe važno i ime splitskog poduzetnika Karamana koji je novu tehnologiju prihvatio među prvima: u razdoblju od 1910. do 1912. snimio je šest dokumentarnih filmova koji su se pretežno bavili lokalnim događajima. Iako su u svim većim gradovima već postojale kino dvorane, a snimci važnih događaja su se prikazivali u sklopu svjetskih žurnala, prave stvaralačke sile još nije bilo, najviše zbog činjenice da nije postojao gotovo nikakav sustav školovanja, ni prevelika financijska sredstva, a I. je svjetski rat već bio pred vratima.

S ratom je, baš kao i svugdje u svijetu, film (posebno dokumentrani) dobivao na cijeni, a svaka je strana kroz docove publici servirala svoju istinu. Važan datum za domaću filmsku industriju predstavlja 3. listopad 1927. kada je otvorena Škola narodnog zdravlja (u ulici koja se danas, po donatoru, zove Rockefellerova) koja si je pod vodstvom liječnika vizionara Andrije Štampara, u plemeniti amanet uzela uzdizanje zdravstvene naobrazbe masa. Iako se do puka najprije pokušalo doprijeti edukativnim američkim, francuskim i njemačkim filmovima, strani su se dokumentarno-obrazovni naslovi pokazali neadekvatnima za široko pučanstvo. Iz te je atmosfere u sklopu Škole ubrzo osnovan Foto-filmski laboratorij s Milanom Marjanovićem, tada poznatim politički aktivnim publicistom, pa su prvi od dokumentarnih filmova upravo obrazovnog karaktera – iz 1927. datira 'Lječilište Topolščica', slijedeće je godine snimljen doc o alkoholizmu 'Čarobnjaci', a 1929. film o sportu, 'U prirodu'.

U tom su razdoblju u Zagreb pristigli mnogi ruski emigranti koji su, osim jačeg naglaska, imali prilično dobro obrazovanje. Važan izdanak ruskih redova bio je i inženjer Aleksandar Gerasimov koji je u Zagrebu ostao zahvaljujući pljački u vlaku od koje mu je ostala jedino violina. Od sviranja po kino-projekcijama, Gerasimov je postupno dogurao i do Škole narodnog zdravlja, gdje je ubrzo nakon njegova dolaska svim snimateljima naloženo da prilikom svakog izlaska na teren zbog zdravstvenih filmova, zabilježe i specifičnosti kraja u kojem se nalaze. U ranim tridesetima nastali su jednostavni dokumentarni zapisi od kojih su neki sačuvani i danas: 'Velebit-Švica' (1932), 'Hrvatsko Zagorje' (1934), 'Tunolov' (1932) te 'Naše maslinarstvo' (1939).

Iako su obrazovni i namjenski filmovi jedino što je naš doc propjevao do Oktavijana Miletića, njihova produkcija niti kod suvremenika niti kasnije nikad nije bila dovoljno poznata, spominjana i proučavana, te je bez neke prevelike pompe (unatoč najvećoj nagradi Međunarodnog festivala etnografskih i dokumentarnih filmova za Gerasimovo djelo 'Jedan dan u Turopoljskoj zadruzi', naslovna fotografija) prestala postojati oko 1960.

Čovjek kojega je dokumentarac čekao bio je Oktavijan Miletić (mnogi ne znaju da se jedna domaća filmska nagrada zove upravo po njemu), entuzijast koji je od prvotne zaluđenosti, volontiranja pri mnogim bečkim redateljima i posjedovanja 'Pathe' kamere, ubrzo postao istaknut stvaratelj. Iako se primarno bavio fiktivnim zapletima, paradoksom i igranim filmom, 1934. istaknuo se filmom 'Zagreb u svjetlu velegrada' gdje na prilično vedar način neke loše strane grada i njegovih stanovnika izlaže podsmijehu. Miletić je odgovoran i za široko djelovanje: filmske razglednice ('Jesen', 'Maksimir' – oba 1933.), namjenske filmove ('Od australske ovce do jugoslovenskog štofa', 'Motorni vlak', 'Zašto betonski put' – svi 1938.), turističko putopisni film 'Od Zagreba do Raba' (1937) te predratni dokumentarac 'Život seljaka' (1941).

S II. svjetskim ratom i Endehazijom, fašistička je vlast osigurala korak s vremenom: proizvodili su se propagandni filmovi od kojih je najpoznatiji 'Mladost Hrvatske, Slavlje slobode u Straža na Drini'. Godina prekretnica, 1945., srećom je našla svoje mjesto na filmskoj vrpci – u potresnom svjedočanstvu o strahotama logora u dokumentarcu 'Jasenovac' (autori su Gustav Kirin i Kosta Hlavaty), te u politički vrlo važnom naslovu 'Istra' u režiji Branka Marjanovića (sina gospona Milana iz Foto-laboratorija) čiji je cilj bio potvrditi Istru kao dio Hrvatske. Državna reorganizacija izravno se očituje i u centralizaciji i politizaciji dokumentarnog filma koji je ionako bio slabašan i bez nekog jačeg autorskog pečata. Sve govore naslovi: 'Stepinac pred narodnim sudom' (Fedor Hanžeković, 1947), 'Zlato u franjevačkom samostanu' (Kosta Hlavaty, 1946), 'Proslava 1. maja 1946' (Milan Katić).

Pravi se procvat i smjer u dokumentarizmu vidi početkom pedesetih kada je Jadran film svoj mjesečni žurnal 'Pregled' proširio s magazina filmskih zapisa na posvete jednoj temi, a Krešo Golik snimio vrijedan 'Još jedan brod je zaplovio' (1948) koji opisuje izvlačenje broda potopljenog u ratu. U glavnim su crtama svi dokumentarci tog razdoblja slični: naglašavaju razlike između starog i novog, velika se težina daje svakom obliku udruživanja u zadruge (npr. 'Koraljari i spužvari', Rudolfa Sremca), otvoreno političkim temama ('Spomenik zahvalnosti Crvenoj armiji', Milana Katića) slika je popraćena riječima često patetičnog komentatora, a neke su često situacije bile vidljivo namještene.