Kraljice vriska

Horor se kao žanr bavi svime što plaši i uznemiruje ljude, a budući su većina autora muškarci, ne čudi da je i u hororima puno žena jer osim što žude za njima, muški ih se uvijek i plaše, a u manje-više represivnim društvima i sama žudnja je zabranjena pa je jedini dopušteni način hvatanja nepoznatih žena bio napad čudovišta na čednu plavušu (crnke su već bile moralno sumnjive..), a i žene su se u fantazijama mogle prepuštati napadima zgodnih zlikovaca.

'Le Manoir Du Diable' (1896 poznat i kao 'The Devil's Manor', 'The Devil's Castle') smatraju za prvi horor uopće, au njemu je prvu žensku ulogu dala Jeanne d'Alcy kao djevojka iz vražje čarolije. 'Das Kabinett des Doktor Caligari' (1919) je primjer jednog od klasika ekspresionizma koji je, osim po izražajnoj fotografiji i sjenovito-košmarnoj atmosferi, zapamćen i po Lil Dagover, njemačkoj glumici koja se specijalizirala za uloge krhkih djeva u nevolji. Nešto kasniji 'Nosferatu' (1926) je prvi pravi vampirski klasik i proslavio je Maxa Schrecka kao jezovitog (i strašno ružnog) vampira no filmofili su zapamtili i Gretu Schroeder, koja Nosferatua namami pa ubije pomoću sunčevog svjetla.

Čudovišta nježnog srca često pate za zgodnim curama (nikada za ružnima poput njih samih) pa su tako i prve ekranizacije one u kojima grbavi Quasimodo pati za vampom nijemog filma Thedom Barom u 'The Darling of Paris' (iliti 'The Hunchback of Notre Dame', 1917). Kasnije će i ostala čudovišta patiti za ljepoticama, Frankenstein za Mary Fuller, dr. Jekyll za Nitom Naldi i sl.

Izumom zvučnog filma i pojam 'Scream Queen' (kraljice vriska) dobio je na značenju. Prvom pravom kraljicom smatra se Fay Wray. Ona je 1932. glumila u svom prvom hororu, 'Doctoru X', a zatim snima 'The Most Dangerous Game'(1932). Taj film se snimao na setu koji je glumio džunglu, a Fay je trebala trčkarati u mokroj odjeći i vrištati, a njena glumačka transformacija sastojala se u bojanju kose u plavo. Ista ekipa je na istom setu snimala još jedan film koji se zbiva u džungli, a budući je Jean Harlow odbila ulogu, Fay su ponudili da ona vrišti dok ju napada divovski majmun zvani King Kong. Ostalo je legenda i iako je snimila još neke klasike horora, ovaj film je ušao u antologije, a Fay na popise Kraljica vriska.

Čistunci bi tom izboru zamjerili da prva i legendarna kraljica vriska nije uopće vrištala u svojoj najpoznatijoj ulozi – naime, studio je zamijenio njenu vrisku sa vriskom kolegice Julie Haydon! Iako nije nastupala u sequelu 'The Son of Kong' (1933), Fay je glumila u horor klasicima poput 'The Vampire Bat' (1933) i 'Mystery of the Wax Museum' (1933). Umrla je 2004. te se nije stigla da se pojaviti u cameo-ulozi u Jacksonovom remaku King Konga.

Po mnogima i najveći redatelj svih vremena, majstor napetosti i straha, Alfred Hitchcock, volio je snimati jezovite filmove, a volio je i velike ženske zvijezde. Preferirao je plavuše tipa Grace Kelly, a u svom remek-djelu, 'Pticama'(1963), puno pažnje je posvetio različitim ženskih likovima koje su tumačile Tippi Hedren, Jessica Tandy, i Suzanne Pleshette kao žene pod iznenadnim napadom podivljalih ptica.

Njegovo najveće remek-djelo horora je 'Psiho' (1960) u kojem je namjerno ubio svoju glavnu zvijezdu Janet Leigh na početku filmu, samo da zavara publiku kojoj je zabranio da u kina ulazi poslije početka filma da ne propuste iznenađenje. To iznenađenje je bilo legendarno klanje Janet Leigh pod tušem koje nije toliko eksplicitno pokazano koliko majstorski režirano. Tako je Hitch postao otac 'slashera' iliti podžanra koljačine, a Janet će svoj utjecaj na horor nastaviti kao mama kraljice horora, Jamie Lee Curtis.

Osim po mami Janet, Jamie vuče glumačke gene i po ocu Tonyju Curtisu, a urbane legende tvrdile su da je hermafrodit kojem su operacijom odredili ženski spol pa su joj roditelji zato dali muško/androgino ime Jamie Lee – roditelji su se branili izjavom da su ime odabrali dok još nisu znali spol djeteta. Jamie je odlučila nastaviti s poslom svojih roditelja, a priznala da je njena karijera počela s niskobudžetnim 'Halloweenom' (1978) i ulogom Laurie Strode, koja je napisana prema bivšoj djevojci redatelja Johna Carpentera.

Poslije 3 godina snimanja horora i još hitova ('Halloween 2', 'The Fog') Jamie je namjerno odlučila prekinuti trend, svjesna da bi vrlo teško mogla snimati išta drugo osim hororaca. Uslijedilo je nekoliko odličnih komedija, udala se za Christophera Guesta i preko njega naslijedila titulu britanske barunice, Lady Haden-Guest, usvojila par djece koje odgaja s igračkama bez oružja, napisala je čak i tri dječje knjige. Ipak, slava horor ikone ju je još pratila pa je za 20. godišnjicu klasika inicirala snimanje 'Halloween H20: 20 Years Later' (1998), među ostalim da se oduži svojim fanovima, a da njen hommage hororu bude veći, pozvala je i svoju majku da odigra jednu ulogicu.

Brian De Palma snimao je voajerističke trilere/horore u Hitchcockovom stilu, a inspiracija su mu također bile plave dame poput Angie Dickinson, no ponajviše njegova tadašnja supruga, Nancy Allen kojoj daje ulogu u 'Pucanj nije brisan' (1981), a posebno za nju napisao je i ulogu prostitutke koju naganja manijak u 'Odjevena da ubija' (1980). Glavna uloga u njegovoj 'Carrie' (1976) proslavila je i Sissy Spacek koja kao tinejdžerka s telekinetičkim moćima oživljava arhetipske likove demonskog djeteta i vještice.

Slično kao i Hitchcockovi, i De Palmini horori miješaju seks i nasilje, ali javljaju se i ozbiljne kritike takvog pristupa. Feministička kritika istakla je da su ubojice u takvim filmovima uglavnom muškarci koji kreću u zločin motivirani ženskim ponašanjem, majčinim zlostavljanjem ('Psiho'), sestrinim promiskuitetom ('Halloween') ili ženskom seksualnošću općenito ('Odjevena da ubija'). Poslije 'provokacija' ubojica kreće i zatim publika može u filmovima uživati u ubijanju pasivnih (i vrištećih!) žena i to često iz perspektive samog ubojice. Ali primjećeno je da su uglavnom žene i jedini glavni likovi koji prežive ubilačke pohode manijaka, dakle jedini pozitivci, uz to još obično i djevice koje ne rade zabranjene stvari (teen sex, droga) koje si obično priušte ostali likovi. Te 'final girls' obračunavaju se sa zlim koljačima na kraju, relativno (ne)uspješno tako da se moraju nastaviti obračunavati i u nastavcima ('Petak 13.', 'Strava u ulici brijestova', 'Halloween').

Redatelji arty senzibiliteta poput Romana Polanskog donose u žanr horora svjež pristup, ali i otkrivaju glumice po kojima će se pamtiti njihovi filmovi. Prvi njegov horor hit, 'Odvratnost' (1965), promovirao je novu europsku ljepoticu, Catherine Deneuve u ulozi poremećene stanarke koju uznemiravaju halucinacije. Najveći hit Polanskog je 'Rosemaryna beba' (1968) u kojem zasluženo briljira kratkokosa, mirna Mia Farrow u ulozi trudnice koja počinje sumnjati da je pod utjecajem nečistih sila. Polanskijeva družica Sharon Tate glumila je u horor komediji 'Bal vampira' (1966), ali ju je zadesila najgora sudbina koja se može desiti horor glumici – da doživi sudbinu žrtvi koje je glumila u hororima. Sharon je pala kao žrtva kulta ludog ubojice Charlesa Mansona, a Polanski će slijedeću muzu naći u Emmanuelle Seigner, s kojom snima horor sotonističko-vještičje tematike 'Deveta vrata' (1999).

Još jedan majstor horora obiteljski je povezan sa sudbinama horor glumica – cijela njegova obitelj glumi u njegovim 'giallo trilerima' (trilerima s pretjeranim, slikovitim nasiljem). Riječ je o legendi europskog horora, Dariu Argentu, koji je također optuživan za ženomrzačke filmove. U njegovim hororcima često su žrtve sexy žene no uvijek su mu najvjernija podrška žene iz njegovog kruga. Dugogodišnja nevjenčana supruga, Daria Nicolodi, glumila je u većini njegovih filmova još od filma 'Profondo rosso' (1975), a glumila je i u filmovima ostalih klasika horora poput 'Maria Bave'.

Prema pričama svoje bake napisala je i scenarij za kultnu 'Suspiriju' (1977), fantastični horror Daria Argenta o školi koju vode sotonistice. Kći Daria i Darie, Asia Argento, počinje karijeru talijanske kraljice horora nakon debija s 12 godina u ‘Demonima 2’ (1986) Lamberta Bave, a nastupa i u očevoj 'Traumi' (1993). U ‘Stendhalovom sindromu’ (1996) otac Dario čak režira i scenu silovanja i mučenja u kojoj glumi Asia, a s obzirom na njen darkerski imidž te činjenicu da kao i otac ima buran život i bogatu horor filmografiju, talijanski tabloidi su je zvali 'Sotonina kći'. U zadnje vrijeme nastupa u holivudskim filmovima(‘XXX’, 2002, 'Zemlja živih mrtvaca', 2005.), ali se uglavnom bavi i vlastitim redateljskim projektima. Jedan od projekata joj je i kći Anna Lou koju fanovi horora već upisuju kao novo žensko ime na listu (budućih) kraljica horora.

Druga Darijeva kći, Fiore, također je glumila u tatinim hororima, ‘Kockaru’ (2004), ‘Traumi’ i kultnoj ‘Phenomeni’(1985) gdje je glavnu ulogu tumačila Jennifer Connelly - još jedna mlada zvijezda koja je počela s hororima, nastavila s drugim žanrovima ali se također zna vratiti staroj ljubavi ('Mračne vode', 2005).

Španjolci i Talijani snimali su 'temperamentnije' horore s mediteranski nesputanim seksom i nasiljem. Sve ono jezovito i erotično što bi u anglosaksonskoj, puritanskoj kulturi SAD-a i Velike Britanije moralo biti ili suptilno prikazano ili cenzurirano je u ‘ludim sedamdesetim’ tako eksplicitno prikazivano da je zabranjivano čak i u liberalnim zemljama (‘kanibalistički horori’ koji su često miješani sa ‘snuff’ filmovima), mada su kasnije dosezali i kultni status, osobito na video tržištu.

Jedna od najvećih heroina 'erotskih horora' je i Laura Gemser, prelijepi foto-model porijeklom iz Indonezije. Poslije nastupa u serijalu o Emmanuelle dobiva i vlastitu ediciju, ‘black Emanuelle’, u čijim se nastavcima često miješa erotika i ekstremno nasilje pa tako tamnoputa heroina biva umiješana u kanibalske orgije u 'Emmanuelle and the Last Cannibals' (1977), u 'Erotic Nights of Living Dead' (1980) proganja ju čudovišni mutant s ubojitim penisom(?!).

Najslavniji redatelj erotskih horora, Jess Franco, imao je nekoliko svojih muza, a najveća od njih je Soledad Miranda. Njihov najpoznatiji zajednički projekt je horor znakovitog naslova 'Vampyros Lesbos' (1970) koji u svom naslovu opisuje cijelu priču filma. Kao i u ostalim sličnim softcore filmovima, priča je bila najmanji problem, uglavnim bi je preuzimali od klasika horora ('Count Dracula', 1970) ili bi je povezali s motivima djela markiza de Sadea ('Eugénie de Sade' iz 1970. te nedovršena 'Justine'), bilo je bitno da se Miranda prešetava topless ili potpuno gola. Umrla je vrlo mlada, s 27 godina, od posljedica automobilske nesreće.

Da sexy imidž dobro dođe i kult redatelju 'tjelesnih horora', pokazuje i primjer Marilyn Chambers koja je do uloge u 'Rabidu' (David Cronenberg) došla izravno iz porno industrije. Ipak, nisu sve kraljice B-horora došle s ulice, ima i respektabilnih, a opet alternativnih kraljica horora. Tako se kao kraljica underground horora i SF-a drži i Debbie Rochon koja je završila prestižne glumačke škole (Lee Strasberg Institute, Michael Chekov Studio). Iako ne ganja 'art' karijeru, glumila je u preko 140 filmova, a njen omiljeni je 'Nowhere Man' (2005), obrada film noira 'D.O.A'.(otrovan otrovom koji ubija za 24 sata, muškarac traži svoju ubojicu) koji u ovoj verziji ima drukčiju radnju - žene reže muževima penis, a oni imaju 24 sata da ga nađu ako ga žele prišiti natrag. Kao što se može i pretpostaviti, zbog niskog proračuna produkcije efekti su uglavnom smiješni pa se autori ni ne trude biti ozbiljni što je vidljivo u Debbienom hororu s jednim od najluđih naslova:'Dr. Horror's Erotic House of Idiots' (2003). Debbie i dalje snima otkačene filmove, jedan od zadnjih je obrada 'Kill Billa' - 'Mulva 2: Kill Teen Ape' iz 2005. (cura se budi iz šećeraške kome i osvećuje tipovima koji su joj ukrali Halloween slatkiše).   

Jedan od najvećih horor serijala je onaj o Alienima, a jednako kao i sluzavo-zubati Alien, zaštitni znak serijala je Sigourney Weaver. Na početku karijere su joj zbog visine nudili uloge starih žena i prostitutki, a na kraju prvog filma serijala ('Alien', 1979) bila je samo još jedna final girl horora da bi od 'Aliensa' i 1986. godine postala prava akcijska junakinja – neustrašiva Ripley. Iako je publika više voljela horor jedinicu i akcijsku dvojku, filmski kritičari (posebice oni psihoanalitičkog i feminističkog pristupa) otkrivali su da treći ('Alien 3', 1992) i četvrti Alien ('Alien – uskrsnuće', 1997) postaju sve kompleksniji filmovi. I u prvom Alienu su redatelj Ridley Scott i Sigourney htjeli uvrstiti scenu u kojoj se gola Ripley skriva od aliena koji u jednom trenutku pokušava dodirnuti kožu bića tako različitog od njega, a u trećem dijelu na njeno inzistiranje uvrštena je i prva Ripleyina erotska scena. S vremenom Ripley postaje sve više vezana uz aliene i prihvaća svoju drugačiju prirodu, a Alien filmovi problematiziraju pitanja poput kloniranja i ženskih reproduktivnih prava.

Umjesto uplašenih žena koja trčkaraju i vrište dok ih ne zakolju, sve više možemo gledate žene u akciji koje razvaljuju bad guys, a da nemaju veze sa sexploatacijskim hororcima koje smo spominjali. Heroine akcijskih horora tako postaju Milla Jovovich, Kate Beckinsale, Sarah Michelle Gellar...

Horori sve više nadilaze klasične granice žanrova pa je tako i Monica Bellucci počela kao klasična ljepotica horora, kao putena vampirka u 'Draculi' (1992), da bi glumila u europskom povijesnom hororu 'Vučjem bratstvu' (2001), te u horor fantasyju 'Braća Grimm' (2005). Naturalistička drama 'Nepovratno' (2002) ima u svojoj prvoj polovici tako jezovitu atmosferu i tako okrutnu scenu silovanja da ga smatraju i hororcem, baš kao što se neki svađaju da je i 'Pasija' (2004) u kojem glumi Mariju zapravo pravi horor u kojem glavnog junaka većinu filma krvavo muče, da bi na kraju poslije smrti i ustao iz groba.

Horori sve više postaju i obiteljske melodrame, poput Shyamalanovih natprirodnih trilera/horora koji uvijek u centru imaju i važnu ljubavnu priču, a sve važnije su glumice koje unose emocionalnost poput Olivie Williams ili Robin Wright Penn. Što horori postaju atipičniji i zanimljivilji, postaju zanimljivije i ženske uloge. Ipak, prevladavajuća tinejdžerska publika voli tipične slashere pa je u trendu snimanje remakeova kultnih hororaca i tako opet imamo sexy plavuše tipa Jessice Biel koje bježe od manijaka i vrište, a takvih uloga će i biti dokle god ih publika traži.