Studio Škrlec

Maja Škrlec i njena kći Silvija Jug rade krojeve, a Ana Šimunić šiva. Tako je to kod nas, uz smijeh dodaje Ana, radi se od jutra do mraka, čak nas ni muži više ne poznaju...

Od kad radi studio Škrlec?

Maja: Od 1994. kad smo počeli raditi 'Sedmu noć', pa 'Bravo', 'Studio 10', oblačila sam Fodora, Duška (Ćurlića, op.a), šivali smo za Turbo Limach Show, razne spotove, špice za 'Doru' smo radili s Ladom Gamulin. Lada je nenadmašna, drugi mogu svašta naučiti od nje.

A film?

Maja: Radili smo 'Konjanika', 'Dugu mračnu noć', 'Ženu Mušketir', to smo radili s Carlosom (Rosariom, op.a). Čak sam se i slikala s Nastassiom Kinski jer bila jako zadovoljna s kostimom. Prvi film smo radili s Rutom Knežević, to je bio 'Serafin, svjetioničarev sin', radili smo kostim Nadi Gačešić, 3 ili 4 haljine, zatim 'Družbu Isusovu'. Zadnje što smo radili bio je 'Put lubenica', i to dva, tri kostimića za Kineskinju. Većina filmova koji se snimaju zbiva se u sadašnjosti, pa se sve može kupiti ili nabaviti, ali kad zatreba nešto specijalno, to se šiva. S Ladom Gamulin smo radili 'Ne dao bog većeg zla', s Anom Savić Gecan '100 minuta Slave', za Slavu smo sve šivali, osim masovki i muških kostima, to su bile stvari iz fundusa.

Kako ste ušli u taj posao, koju ste školu završili?

Maja: Za to mogu zahvaliti Željku Nosiću. Ja sam i prije devedesetih šivala Kostadinki Velkovskoj, koja me preporučila Nosiću. On nije mogao naći kostimografa za neke moderne stvari, skaj ili kožu, pa sam ja uskočila. Što se školovanja tiče, završila sam krznarski zanat, ali nikad se nisam time bavila. Počela sam šivati za kćer, pa prijateljima i susjedima. Onda sam kupila knjigu 'Teorija krojenja i šivanja', pa sam krenula s Burdama. Ali ne možeš uvijek sve s Burdom, koji put poželiš napraviti nešto novo, mene su zanimale kragne, pa sam s kragni prešla na druge stvari.

Koliko traje izrada jednog kostima, recimo za 'Slavu'?

Maja: Joooj, jako puno. To je zahtjevan troslojni kostim, organdij preko nekakvih gluposti. Tri, četiri sloja. Evo nas tri tu radimo non-stop, a trebao nam je puni dan da napravimo jedan kostim.
Ana: Dva dana.

Vi se dogovarate s kostimografom?

Maja: E pa da, moram ga shvatiti i razumjeti ideju.

Dobijete li kakve skice?

Maja: Da, skice moraju postojati, to se ne može opisati rukama. Moraju imati nešto prepoznatljivo. Kad postoji skica, vidi se što se traži od kostima.

I onda?

Maja: Uzme se mjera, pažljivo se kroji, ako nešto pogriješiš, moraš popravljati, pa se trudiš da sve dobro ispadne. Sastavljanje kroja se sastoji i od konstukcije i od modeliranja. Prvo treba napravit kroj, pa ga onda izmodelirati jer svako proljeće, svaka jesen, početak i kraj stoljeća, 17, 18. stoljeće ima neku svoju liniju. Rukav je rukav, ali treba ga izmodelirati..
 
Kako se razlikuje rukav 17. i 18. stoljeća?

Maja: Morate imati osjećaj. Isto kao slikar sa slikama, moraš ga osjetit, da on odiše tim vremenom.

Postoje li kakve knjige iz kojih se to može naučiti?

Maja: Ima knjiga, ima slika, ali moraš kostimu dati dušu.
Silvija: U knjizi je mala slikica i otprilike kako bi taj kroj morao izgledati, a to ništa ne znači. Treba znati osnove krojenja i modeliranja da bi nešto mogli napraviti.
Anica: U knjižarama ćete teško naći bilo što o konstrukciji i krojenju...
Maja: Ovo što mi radimo, to ne možete nigdje pronaći, nema knjiga za to, zato i čuvamo te silne krojeve jer nešto napraviš, ispadne dobro, a poslije, pitaj Boga kako si uopće došao do toga. Uvijek se može iskoristiti bar dio nekog kroja

Što je teže skrojiti, suvremeni kostim ili povijesni?

Maja: Suvremeno je lako raditi, možeš uzet Burdu i izvaditi kroj, ne moraš ništa razmišljati, to je to. A epohu moraš osjetiti.
Silvija: Burda je za početnike...

S kojim kostimografima surađujete?
Maja: Anom Savić Gecan, Vjerom Ivanković, Sanjom Šeler, Natašom Svekler, Jadrankom Tomić, Željkom Franulović, Tončijem... Za 'Jezuite' ('Družba Isusova', op.a) smo sve radili, obukli smo Leonu Paraminski, izrađivali reverende za Livija...

Gdje nabavljate materijale?
Maja: Ja ne nabavljam materijale, nama materijale donose kostimografi. Oko toga se ne dogovaramo, kostimografi se dogovaraju s režiserom. Onda k meni dođu s materijalima, pa razgovaramo, bolje ovako, bolje onako…

Postoji li neki materijal od kojeg vam se diže kosa na glavi?
Maja: Najteže je raditi s neadekvatnim materijalom, jer ako radiš lepršavu haljinu od muslina, to ispada dobro jer ide u valovima, a ako ti neko donese popelin… to je problem.

Kako se snalazite s materijalima?
Maja: Mi sad radimo u pink boji i nema po dućanima ništa osim nekakve krpe, a treba ti ili pliš ili svila i uz tu svilu muslin ili saten, ovisi što se radi, to je problem.
Anica: Sad radimo kostime za 'Briljantin' u Komediji i treba nam render (elastična traka, najčešće na rukavu ili donjem dijelu jakne, op.a). U Zagrebu nema za kupiti rendera, a ti tu jaknicu ne možeš dobiti ako nema na njoj rendera. Onda smo trčali okolo naokolo, i na kraju posudili od susjede, tu iz ulice.

Koje filmove pamtite po kostimografiji?

Ana: 'Konjanik' mi je najljepši
Silvija: 'Žena Mušketir'
Maja: Koje, tuđe? Nemamo vremena odgledati ni ove koje smo mi radili. Preporučili su mi da pogledam 'Peti element', to je odlično, samo što mi nemamo uvjete za tako nešto. Prvo što uvijek radimo u kratkom vremenu, što su svi nervozni, živčani, mnogi uopće ne razumiju posao koji ti daju, ne možemo naći adekvatne materijale. To je moja muka, ali i muka kostimografa. Prvo se zadovoljimo s bojama, onda mi ovdje moramo smisliti što ćemo s tim materijalom: ili je pretanak, ili je predebeo, aj' ga sad ostruži, stanji ili pofutraj. Slab je izbor, sve što se prodaje u Hrvatskoj je uglavnom otpad iz svijeta. Materijal se skupi ili se rastegne ili je prljav ili s rupama.

Kako izgleda taj posao, kakvi su rokovi?

Silvija: Pitaš kad treba biti gotovo, odgovore ti jučer..
Ana: Najgore je kad danas donesu i kažu da sutra mora biti gotovo..
Maja: Da, dogovoriš u ponedjeljak, donesu ti materijale u petak i kažu ti: u ponedjeljak je snimanje!