Tihana Ostreš

S nekim iz bogatog asortimana vilenjaka koje radi Tihana morali ste se susresti. No, možda vam nije poznato da ta Zaprešičanka s afinitetom prema zelenoj boji iza sebe ima i kratku kostimografsku karijeru i kraći staž na HRT-u. Zašto je iz kostimografskih voda u svijet lutaka pobjegla glavom bez obzira, čitajte u intervjuu....

Kako ste dospjeli u kostimografske vode, koje škole ste završili?

Što se školovanja tiče, moja struka nema apsolutno nikakve veze s kostimografijom. Ja sam već deset godina (valjda zauvijek) apsolvent na FF-u, studirala sam češki i ruski, ali sam došla raditi na televiziju kao kostimer Sanji Šeler na Turbo Limach Show. Na TLS sam došla u prvom redu zbog lutki, naime članica sam lutkarske sekcije ULUPUH-a, a oni su uvijek imali problema sa šeširima, ukrasima... Uglavnom sam radila ili kao suradnik ili kao kostimer. Radila sam 'Bitange i princeze' sa Sanjom Šeler, s Anom Savić Gecan na reklamama, s Goranom Kulenovićem Severinin spot 'Mala je dala', te njegov segment filma '24 sata': 'Ravno do dna', ali nisam sigurna da li na špici piše da sam kostimograf. Inače, kad se nešto radilo uvijek je ista ekipa išla raditi spotove, reklame i ostale fuševe. S Kulenovićem sam školska prijateljica, tako da je bilo logično da iz cijele struke uzme baš mene. U principu, mali budžet, malo posla, malo kostima. Da, radila sam i spot za Hladno pivo, 'Zimmer Frei' i Darka Rundeka, nisam više ni sama sigurna koji spot, u njemu sam trebala i glumiti, ali na kraju nisam…

Radila sam i kao kostimerka. O tom poslu nitko ništa ne zna, a u principu je dosta zahtjevan. Inače, vidim da novinari u intervjuima uopće ne prave razliku između kostimera i kostimografa. Kostimograf crta i zamišlja kostime, a kostimer se brine da kostim bude na snimanju, da obuče glumca, da te kostime čisti. Kostimograf, kad obavi svoje, ne mora ni biti na snimanju, a kostimer mora doći prvi i ostati zadnji.

Radili ste na filmu samo jednom, biste li ponovili to iskustvo?

Ne bih voljela više raditi na filmu, posao od jutra do mraka me ne privlači. Kod nas je to dosta teško. Jako su mali budžeti, pa se sve svodi na nekoliko stvari. Ili dobiješ sponzore, pa si ograničen na sponzore, ili ideš okolo po dućanima pa posuđuješ stvari koje poslije moraš vratiti.

Kako ste se snalazili s kostimima, gdje se nabavljala roba?

Šivanje je strašno skupo. Jako je teško pronaći nekoga tko će to napraviti dobro. Da sad idem raditi neke stilske kostime i da mi trebaju šeširi, obratila bih se Zlatici Blanuši koja radi i za kazalište i za tv. Ona je po mom mišljenju jedina u gradu Zagrebu koja dobro radi taj posao. Inače, netko tko zna nacrtati kostim, ne mora ga znati i napraviti. Ne kažem da je lako napraviti skicu, to stvarno ne može svatko, ali bez dobrog izvođača, ta skica ne vrijedi ništa. Ja znam da svi kostimi ne bi bili takvi da nije bilo Maje Škrlec. Kad nije bilo novaca nije se šivalo kod Maje, nego u šnajderaju na televiziji. To su dva potpuno različita rukopisa, na kilometre se vidi što je šivano u krojačnici, a što kod Maje. To su majstorice od zanata koje treba posebno istaknuti. O njima ovise i materijali. Ja nikad neću sama ići kupiti materijal bez da pitam Maju gdje da kupim gumbe, trakice... Išla sam kod nje kad sam radila kostim za bana Jelačića za predizbornu kampanju Slavena Letice. Recimo, skupi pliševi, po 300 kn metar. Za televiziju se to ne kupuje, za televiziju se kupi pliš po 60 kn za presvlačenje namještaja koji je jeftin, a na tv-u bolje izgleda nego neka skupa stvar. Na televiziji često jeftini šljašteći materijali izgledaju dobro.

Kako je to izgledalo kad se radilo '24 sata'?

Hmmm…Za 24 sata ništa nismo šivali, ja sam imala Bokija Navojca, najvećeg i najdebljeg na svijetu, koji je glumio policajca, što drugo, i kojeg smo ubijali. To znači pet ponavljanja, pet pucanja vrećica s krvi, pet košulja, pet kravata. Dobro, sako je bio neki crni plastični s kojeg smo brisali krv, Lucija je bila u svom, Tarik u svom. Glavni lik je morao imati kojota jer je bio nekakav kojot luzer, to sam štampala u tiskari, a za sve to sam dobila budžet 1000 kuna. Otišla sam u kineski dućan pa sam kupila košulje koje nisu smjele biti bijele jer kamera ne voli bijelo.

Jeste li imali novaca za posudbu s HRT-a?

Radila sam na HRT-u, pa sam fušala, ali sad se to više ne može jer su uveli čipove, ali posuđuje se, ne znam kako je to išlo, bilo je poluilegalno u svakom slučaju.

Koje hrvatske kostimografe cijenite?

Sigurno Ladu Gamulin, a i Sanju Šeler, no tu nisam objektivna, dosta sam radila s njom, ali inače i kad nisam bila u branši, uvijek su mi se sviđali njeni kostimi i način rada, ona mi je baš s tim svojim stilom i kombinacijama bliska. Ladu svakako, s njom je lijepo raditi. Tu je i Ana Savić Gecan…

Što je teže, stilski kostim (kostim epohe) ili suvremeni?
Teže je raditi filmove epohe, i skuplje je, sigurno i zanimljivije.

Gdje bi tu spadalo oblačenje vilenjaka?

To trebate pitati Zdenka Bašića, on je stručnjak za to. Izrađuje kostime i vilenjačke haljine, on je prva generacija animatora na likovnoj akademiji… On to pomiješa s folklorom i etnom, sam i priprema tkanine, izreže ih cirkularom, pa ih šiva… A moji vilenjaci su daleko od toga svega, obučeni su kao ja za po doma. Meni je jedino bitno da je sve zeleno (smijeh). Kad vidim neki zeleni materijal u gradu pitam: 'a gdje si to kupila, a da ja nisam vidjela?' Pokušavam preći na neku drugu boju, ali još nisam uspjela…

Otkud vilenjaci?

U principu, kako mene u svim emisijama i novinama pitaju jedno te isto, polako me sluđuje kad stalno moram odgovarati na isto pitanje, pa ja uvijek smislim nešto drugo. Kao klinka sam jako puno čitala i bake su mi svašta pričale... Kao klinka nisam čitala Brlićku (Ivana Brlić Mažuranić, op.a), to sam svarila tek na fakultetu, mislim da to uopće nije za klince, već za neke ljude kojima su neke stvari već sjele na mjesto. Tata mi je kupio knjigu 'Vile i vilenjaci' koja me totalno sludila. Tata je likovnjak, a mama gljivarica, stalno smo visili po šumama, vodili su me na izložbe, pa su iz literature, umjetnosti i prirode izašli vilenjaci. Estetika prirode se klincima najlakše može prenijeti kroz svijet vilenjaka. Uvijek sam obožavala igračke. Zapravo sam htjela pobjeći od posla u knjižnici, to preslagivanje knjiga me izluđivalo, onda su mi rekli kad diplomiraš, čeka te stalno radno mjesto u knjižnici, tako da kad su mi ponudili posao u TLS-u, pobjegla sam glavom bez obzira.

Sad ste se u potpunosti posvetili vilenjacima?
Da, trenutno jesam. Iako i tu ima dosta posla i ambicija. Ako hoću s tim izaći na strano tržište, moram imati sve osmišljeno. Vani, kad je igračka u pitanju, poželjno je da uz to bude i slikovnica, animirani film… Tu ima dosta posla. Ideja za film o vilenjacima postoji, prijavili smo je na natječaj u Zagreb Film, ali nije prošla. Sada nudimo dalje. Svima to izgleda jako zanimljivo i originalno, ali dvije minute crtića košta 300 000 kuna. Ja bih to mogla napraviti i za 10 000 kuna, ali onda nemam producenta. Scenarij sam radila s animatorima iz filmskog kluba Zaprešić.