Ana Savić Gecan

Svaki put kad nekog kostimografa pitate za kolege koje cijeni, njeno ime iskrsava kao pop up s ekrana. Ona ima sve, senzibilitet i ideje, rekla nam je za Anu Savić Gecan stilistica Nataša Svekler, a sve je to potvrđeno 2001. Zlatnom Arenom za kostimogradiju za film 'Sami' i 2004. '100 minuta Slave'. Više saznajte u nastavku teksta…

Kratka biografija?

Po završetku Tekstino tehnološkog fakulteta započinjem karijeru dizajnerice i kostimografkinje. Filmovi koje bih izvojila su; 'Sami' Lukasa Nole, '100 minuta Slave', 'Suša' i 'Volim te' Dalibora Matanića, te kazališne predstave; 'Schneewittchen After party', 'Jazz, 'Dan umorstava u povijesti o Hamletu', 'Ribica', 'Ena in druga' Ivice Buljana, 'Lucija del Lammermoor' i 'Majka Courage' Krešimira Dolenčića, 'Kresivo', 'Palčica' i 'Mala sirena' Roberta Waltla.

Koje kostimografe cijenite? Postoji li film koji biste ocijenili kostimografskim remek djelom?

Postoje autorski filmovi koji su savršeni u svim aspektima, rijetko dobra kostimografija toliko nadvisi ostale elemente da je se pamti kao izoliranu kvalitetu. Primjeri savršenstva su Hitchcockovi filmovi, redatelji sa savršenim osjećajem za suradnju s kostimografom bili su Fellini, Pasolini, danas Almodovar ili Patrice Chéreau. Na dugom polu su režiseri kao Kaurismaki ili Ken Loach, koji na prvi pogled ne obraćaju pažnju na kostim, nego koriste realnost kao vizualni okvir. Jednako su inspirativi i spaghetti vesterni, dokumentarci, filmovi u kojima se kostimu pristupa eklektički, neobavezno, i koji bez ustručavanja kombiniraju nespojive elemente.

Je li teže raditi kostim za film epohe ili 'suvremeni' kostim?

I kreiranje kostima za povijesni film je gest suvremenosti. Autor kreira iz trenutne opsjednutosti, a kostimografija je umjetnost višeslojnog pamćenja. Određena povijesna tema može se prožeti suvremenim elementima, a suvremenost historijskim ili čak etnografskim. U Pasolinijevim filmovima iz 'Trilogije života' ili iz antičkog ciklusa ('Kralj Edip' i 'Medeja'), osjeća se dah šezdestih, kao što se iz neoromantičarskog stila vidi da je Lynchov science-fiction 'Dune' snimljen osamdestih. U filmu ‘Sto minuta Slave’ nisam pod svaku cijenu željela ispričati likovnost secesije, kostimi su pogled s početka dvadeset i prvog stoljeća na tadašnju epohu.

Kako se snalazite u okvirima budžeta?

Budžet često određuje parametre kreacije, ali ne mora biti limitrajući faktor. Predstavu 'Jazz' u riječkom kazalištu gotovo u cjelosti sam sastavila iz odabranih kostima, pronašla sam ih u second-hand shopovima, u Podgorici sam za Krležinog 'Kristofora Kolumba' rabila djelove uniformi jugoslavenske vojske i kombinirala ih s povijesnim kostimima iz kazališnog fundusa.

Ima li kostim kakve veze s dizajnom odjeće?

Filmska i kazališna kostimografija su emancipirane od dizajna odjeće. Rijetki su uspješni primjeri u kojima dizajner savršeno slijedi dramaturgiju filma. To je znao Yves Saint Laurent, mnogo manje mi se sviđaju npr. Gaultierove kostimografije, pa makar i bile spektakularne kao u 'Petom elementu'. 

Koja su ograničenja koja filmska kamera postavlja pred kostimografa?

Filmska kamera ne postavlja ograničenja, postavljaju ih samo tehnički nespremne ekipe. Kamera u vrhunskih majstora registrira sve, nije joj potrebno podilaziti. Jednostavno se za nju treba pripremiti, kao i za pozornicu. Laž je da se na sceni zbog udaljenosti ne primjećuju detalji. Mi upravo pamtimo detalje, a ne maglovite obrise cjeline.