Ruta Knežević

Ruta Knežević je završila Školu primijenjenih umjetnosti u Splitu. 1972. je diplomirala Slikarstvo na Likovnoj akademiji u Zagrebu, a 1979. započinje karijeru kostimografa u tv drami Z. Tadića 'Obustva u Stojnoj', zatim u 1986. tv drami L. Vindakijevića 'Jedan dan u životu jednog majstora', tv baletu 'Krhotine' u režiji V. Mimice.

Prva dugometražna suradnja pada 1985. u filmu ‘Večernja zvona’ L. Zafranovića, slijede ‘Zlatne godine’ i ‘Putovanje tamnom polutkom’ B. Žmegača, ‘Kad mrtvi zapjevaju’ K. Papića, 'Transatlantik' M. Jurana, 'Serafin, svjetioničarev sin' V. Ruića i mnogi drugi, popis kojih bi popunio cijeli ovaj članak.

Zlatnu Arenu dobila je 1998. za kostime u filmu O. Sviličića 'Da mi je biti morski pas', 1999. za 'Transatlantik' i 2002. za 'Prezimiti u Riju'. No, osim u filmske, gđa Knežević 1979. paralelno kreće i u kazališne vode, i to s kostimografijom za Marulićevu 'Juditu' u režiji M. Carića, a nastavlja nizom nagrađivanih kostimografija u HNK ('Majstor i Margarita', H. Popescu, 'Zajednička kupka', G. Paro, 'Carmina Burana', D. Boldin), Gavelli ('Oblomov', 'Osam lakih komada’ N. Kleflin), Komediji…

Koje kostimografe cijenite? Postoji li film, hrvatski ili strani, koji biste ocijenili kostimografskim remek-djelom?

Ne bi navodila imena niti kostimografa, niti filmova jer što se mene tiče, kostimografska remek-djela će se, možda, tek dogoditi.

Je li teže raditi kostim za film epohe ili onaj suvremeni, osjećate li da vam nešto bolje leži ili vam je draže?

Suprotno uobičajenom mišljenju, smatram da je puno teže raditi suvremeni kostim jer o njemu, kao primjerice i o nogometu, svi misle da sve znaju. Kostim za film epohe je na neki način zadan povijesnim okvirima i tu nema neke mogućnosti originalne kreacije.

Gdje nabavljate kostime i je li moguće ostvarenje zamisli u okviru zadanog budžeta. Kako se snalazite?
Dobro ste pitali, snalazimo se na sve moguće načine. Od 'buvljaka' do butika i dostupnih fundusa. Osobno sam se jako puno koristila vlastitim arhivom pa i odjećom svoje djece, ako je situacija to zahtijevala.

Koliko je prostora ostavljeno za kreaciju pri pravljenju kostima, tj. ima li kostim kakve veze s dizajnom odjeće?

Sve ovisi o redateljevoj ideji i o onome što zahtjeva scenarij filma. Svakako da je i dizajn odjeće bitan, a nije nebitna niti figura glumca odnosno glumice.

Postoje li neke obavezne stvari na koje kostimograf mora obratiti pažnju i s druge strane, postoje li kakvi trikovi za postizanje efekata?

Postoje neka tehnološka ograničenja ovisno o tome da li radite za kazalište, film ili televiziju. Filmska kamera zahtjeva maksimalnu autentičnost, televizijska je osjetljiva na vrstu materijala i boju (treba paziti da materijal ne 'šprica', da košulje ne budu izrazito bijele i slično...) dok je u kazalištu najvažnija suradnja sa scenografom kako bi scena i kostimi bili maksimalno usklađeni. Trikova naravno ima, ali ćemo te male tajne zadržati za sebe.

Koje redatelje pamtite po ugodnoj suradnji, a s kojim biste hrvatskim ili svjetskim redateljima voljeli surađivati?

Važno je reći da ugodna ili manje ugodna suradnja ne rezultira uvijek boljim, odnosno lošijim rezultatom. Vrlo često baš stresni i 'napeti' odnosi između redatelja i suradnika daju odlične rezultate i obrnuto. Osobno najviše sam voljela raditi sa Georgijem Parom u kazalištu, a s Ognjenom Sviličićem na filmu. O nekim budućim suradnjama za sada ne razmišljam.