Nataša Svekler

Natašu Svekler najbolje ćemo predstaviti ako vam kažemo da je prije 7-8 godina presvukla 'Briljantin' te da 'oblači' velik dio reklama koje se svakodnevno vrte na tv-u. Kolege za nju kažu da je spasila dobar dio programa HRT-a od modne plijesni, a ona sama za svoj rad tvrdi: 'Ma ja sam ti za hlače i maj'cu', ponavljajući podrugljive komentare nekih svojih prijateljica.

Što mislite o hrvatskoj kostimografiji danas?

Dogodila se nekakva kolektivna amnezija. Zna se samo za ono što se dogodilo unatrag zadnjih 5 godina, kao da se prije nije ništa događalo, a upitna je i kvaliteta onog što se sada događa. Sve je postalo instant, za jednokratnu upotrebu. Danas ću biti to, sutra nešto drugo. Ispada da to može bilo tko raditi. Ne bih htjela nikog uvrijediti, ali za mene je zaista nepojmljivo da je Viktor Drago kostimograf i da je Marija Cvitanović kostimografkinja, kako se u tiskovinama ponekad navodi. To nema nikakve veze s njihovim likom i djelom, ne govorim o njima kao osobama. Ne znam zašto se struka koja to radi ne pobuni. Kad je Severina glumila u kazalištu, glumci su se digli na noge. Ne bih htjela ulaziti u to je li to pozitivno ili negativno, ali čovjek treba nešto i završiti, treba se školovati, imati nekakvu praksu. Ne možeš se samo pojaviti bez ijednog jedinog dana obrazovanja i biti kostimograf. Mene to istinski vrijeđa. A da ne spominjem kako se u sapunicama znaju događati stvari da netko u kadar uđe u sakou, a već je u sljedećem u dolčeviti. Curica od 15 i mama od 40, svi su obučeni u Top Shopu.

Kako ste se vi školovali?

Tu postoji jedan problem. Kostimografska škola je u Beogradu. Ja sam diplomirala dizajn na TTF-u 1987. Na faksu smo imali kolegije 'Povijest odijevanja' i 'Povijest umjetnosti', ali kostimografiju kao takvu nismo. Ja sam se kasnije htjela upisati u školu u Beogradu, ali tada je počeo rat, tako da nisam imala priliku nastaviti školovanje. Imala sam strašnih problema s kolegicama s televizije jer godinama nisam mogla dobiti status. Lada Gamulin i Vanda Ninić su školu završile u Beogradu, što ja više nisam mogla, tako da sam 7 godina imala kočnicu da radim to što radim na HRT-u.

Što ste sve radili?

U krajnjoj liniji, ja nisam kostimograf, niti se tako predstavljam. Radila sam u početku nekakve drame, filmić, asistirala Kseniji Jeričević, pa Ladi Gamulin na 'Diplomi za smrt'. Tada sam shvatila da to nije prostor u kojem ja želim gostovati. Rad na filmu iziskuje užasno puno ulaganja, a s krajnjim rezultatom i financijama čovjek nikad nije zadovoljan. To zanimanje vam pojede cijeli privatni život. Kad bi to bio honorar takav da vi možete reći: 'sad ću od ovog filma kupiti garsonijeru, 4 mjeseca ću krvavo raditi, pa ću onda nešto imati', to bi imalo smisla. Na žalost - to nije tako. Puno više se zaradi u reklamnoj industriji. Za isto to vrijeme dok se snima jedan film, ja mogu napraviti 5 reklama koje će mi u konačnici biti puno bolje plaćene. O nekakvoj umjetnosti danas nema uopće ni riječi. Jedini umjetnički film koji ja pamtim je '100 minuta Slave'. To je jedini film u kojem je istinska kostimografija. Ovo ostalo, sve neka socijala, socrealizam... Zaključila sam da želim imati i privatni život, pa mi te kratke forme jako odgovaraju. Danas to, sutra doviđenja. 'Briljantin' radim već sedam, osam godina.

Kažu da ste svojim dolaskom spasili Briljantin od modne propasti?

(Smijeh) Ja volim trendove, ali ne one slijepe. Mrzim klonove, ne volim klonirane žene koje hodaju gradom. Moda daje odličnu mogućnost da budete drugačiji, a teenagerima je odjeća užasno bitna jer se oni preko nje prezentiraju, izražavaju pripadnost supkulturi. Užasno im je bitno kako izgledaju. Čak i oni koje naizgled uopće nije briga, i to je njihov stil. Pokušala sam od njih napraviti urbane ljude, pokušavam raditi urbano, tako da to nikoga ne vrijeđa. Ovi današnji stilisti stalno od žena rade prostitutke, nameću jeftin izgled, negiraju ženu u bilo kojem obliku, i to je nešto što se meni ne sviđa, ja pokušavam do odjeće doći u nekom dogovoru s tim svojim zvjezdicama, tako da se oni dobro osjećaju. Ako se netko ne osjeća dobro, on neće dobro funkcionirati pred kamerom.

Što još radite, gdje oblačite svoje voditelje?
Radim i 'Milijunaša'. Tarika uglavnom odijevam u Kenzo, zatim 'Špicu', Pišekicu uglavnom oblačim u Mango, oblačim i Despota, Barbaru Kolar, od njene najdeblje do najmršavije faze, tu je 'Porin', koji mi je po senzibilitetu vrlo blizak, ali zapravo ono s čim se najviše identificiram su reklame. Istakla bih zadnju Vip-ovu kampanju. Obožavam surađivati s 'Plavim filmom', s redateljem Pezom, tu bi izdvojila Zuhru i Stelu s onim palmama i havajskim košuljama, to mi je jedna od dražih reklama, Merlinku, Elvisa, pa originalni japanski kostim za 'Ćirohitu'. Mrzim reklame 'mama, tata, dvoje djece, margarin'.. Zatim Ðuro, 'Pali pilu'... Reklama je vrlo stresan posao jer u vrlo kratkom vremenu morate završiti stvar, a meni je to puno draže nego po četiri, pet mjeseci provoditi daleko od života.

Da razriješimo dilemu, na filmu ste bili asistent ili kostimograf?

To je jako teško razgraničiti. Sve vam ovisi o tome koliko je kostimograf tašt i koliko će dozvoliti nekome da bude asistent. Prvo i osnovno, asistent bi trebao dobiti honorar koji iznosi 70 posto kostimografovog honorara. Sad, ima raznih kostimografa koji to hoće priznati, pa koji neće, pa onih koji čovjeka isišu do krajnjih granica.

Koji su to?

Nema potrebe da ih se navodi, zna se. To su te male nepotrebne podlosti, tako da se asistenti na odjavnoj špici nekad navode kao garderobijeri. Asistentski posao je užasno bitan jer tu ima jako puno posla i dobar asistent može jako puno značiti kostimografu, a ja ne znam za slučaj da je asistent ikad dobio 70 posto. Najčešće se ipak ti ljudi navode kao kostimeri, ja ne pamtim kad sam na odjavnoj špici vidjela da piše asistent kostimografa. Možda nikad.

Koga vi cijenite?

Iku Škomrlj, ona je nenadmašna, Ðenisu Pecotić Medvedec, posebno njene baletne kostime u HNK, Ana Savić Gecan radi odlično, ona ima senzibilitet za to. Ja sam zapravo htjela raditi kazališnu kostimografiju, a na kraju sam završila, kako moje prijateljice podrugljivo kažu na 'hlačama i maj'ci'. Kažu, ona je dobra za 'hlače i maj'cu'. Od kolega stilista najviše cijenim Romana Deckera, on je odličan, a i Nikolinu Konstanjšek s RTL-a, radi fenomenalno, školovala se u Italiji, a nikad je nitko nije spomenuo, jer na njenoj televiziji imaju običaj da ne potpisuju stiliste. Danas se više ne snimaju filmovi u kojima bi čovjek mogao kostimografski uživati. Radi se suvremenost koja je uvijek na rubu neke bijede, na rubu svega. To mi se ne gleda, izađeš na cestu, pa možeš to gledati. Kad već kupim kartu, hoću vidjeti nešto dobro.

Koji film vas je oduševio u tom smislu?

'Klub boraca'. To je film za koji sam rekla. 'Ha! To bi htjela raditi'. S odjećom se dogodila cijela transformacija karaktera. Odjeća je likovima dala identitet. Odjeća čini čovjeka. Sad me obaraju s nogu 'Žene nogometaša', televizijski projekt. To je najbolja serija ikad, bolja je od 'Seksa i grada', od 'Kućanica', 'Sopranosa', od svega. Odjećom, šminkom, kostimom, svim elementima. Uspjeli su prikazati jedan specifičan sloj ljudi, maestralno napravljeno. To je ono nešto.

Što je to nešto?

Vi uvijek odjećom nešto poručujete. Mi smo na faksu imali psihosociologiju odijevanja. Tu se uvijek vidi tko šta skriva, tko otkriva, tko šta nosi ili izbjegava. Odjeća puno govori o čovjeku, a film je vizualni medij. Vi odjećom bez problema možete izgraditi karakter.

Gdje vi nabavljate stvari?

'Briljantin' najčešće vežem uz Replay, znam ubaciti i I-Gle, one su mi fantastične, jedine u Hrvatskoj koje vrhunski rade. Mi na TV u kupujemo robu, pa je skladištimo, to je taj vintage, ja to zovem 'staro'. Stil nije ići i uzeti iz dućana, stil je kombinacija svega toga. Stvarno me vrijeđa kad mi kolegice mahnu rukom, 'hlače, majica'. Treba i to znati. Tu su i stari ormari, Hrelić, tv fundusi, božanstvene stvari...

Je li lakše raditi s redateljicama nego s redateljima?

Ne znam, nikad nisam radila sa ženom. Najslađi je bio moj prijatelj Neven Ciganović kad sam mu ja na jednoj reviji rekla: 'Nevene, ja sam jedina žena među vama'. On je odgovorio, 'Ne, ti si najmanje žena među nama'.

Koja je razlika između rada N. Ciganovića i Viktora Drage?

Drago radi isključivo modu. Ciganović isto to radi. Nemam mogućnost da ih točno razdijelim jer bi vjerojatno izazvala rat, a to ne želim, ali postoji milijun vrsta stylinga. To trebate pitati profesoricu Ninu Režek s TTF-a. Vrlo je lako obući manekenku, živu barbiku, dok na tv-u imate žive ljude od krvi i mesa koji imaju malo guzice, malo ruku, cice baš nisu plastične. Ljudi nisu zaposleni prema fizičkim, već drugim kvalitetama. Na modne stylinge vam još dođe i photoshop, a televizija ide uživo. Svatko danas može biti stilist. Odete u dućan s papirom od nekih novina da smijete uzeti odjeću. Daju vam da uzmete 5 pari cipela, vi im date garantno pismo, pa sutra osvane u novinama stilistica 'ta i ta'. Tako da mi je čak i malo neugodno da me se tako oslovljava. Da se razumijemo, ja jako volim taj posao, obožavam ga, ne mogu se žaliti. Ludi s kojima radim su odlični. Imam dojam da kad kažem da sam stilist da će svi reći: 'Ta niš ne radi'. To više nije cijenjen profesija već profesija za sprdnju. To je varijanta 'hlače-maj'ca'.

Koje su bolne točke tv voditelja?

Previše da bi ih nabrajala. 90 posto TV lica se sami oblače, ali to je problem s regulacijom. Dnevnik, ne biste vjerovali, nema stilista, Vijesti nemaju stilista... Standardni problemi su, recimo, goli pupak tamo gdje to apsolutno nije dozvoljeno i stražnjica puna celulita u bijelim tangama i bijelim hlačama... Da, i ruke u raznim kombinacijama bez rukava.