Lada Gamulin

Lada Gamulin rođena je u Splitu, diplomirala je na Fakultetu primjenjenih umjetnosti u Beogradu na katedri scenskog kostima. Od 1979. do danas kostimografkinja je na HRT-u u raznim dječjim, zabavnim i obrazovnim emisijama, serijama i tv dramama.

Kostimografski je osmislila igrane filmove Zorana Tadića: 'Treći ključ', 'San o ruži', 'Čovjek koji je volio sprovode', 'Orao' i 'Treća žena', Dalibora Matanića: 'Blagajnica hoće ići na more', Dražena Žarkovića: 'Ajmo žuti', Snježane Tribuson; 'Ne dao Bog većeg zla', Lordana Zafranovića: 'Aloha', Živorada Tomića: 'Diploma za smrt', Branka Ištvančića: 'Zamrznuti kadar' i, konačno, 'Smogovce' Milivoja Puhlovskog. Ipak, Lada Gamulin iz svog bogatog opusa posebno ističe kostimografska rješenja za zabavno-glazbene emisije, posebno za 'Doru' i 'Sedmu noć' Dobitnica je Nagrade HRT-a za 1995. godinu i Zlatne Arene za kostimografiju u Puli 1997. godine za film 'Treća žena'.

Koje biste svoje radove istakli, ima li nekih s kojima ste bili izrazito zadovoljni?

Nikad nisam zadovoljna s učinjenim jer što je rok pripreme kraći, to je veći presing. Stres i dobre vibracije u ekipi urode dobrim rezultatom, naročito u tv emisijama koje idu uživo. Bila sam zadovoljna 'Dorom' i 'Sedmom noći'.

Koje kolege iz branše cijenite?

Izrazito cijenim Iku Škomrlj jer ona ima sve: talent, maštu, energiju i nevjerojatnu sposobnost prilagodbe svakom žanru kostimografije. Posebnost su njene skice od kojih je svaka malo remek djelo.

Koji film je za vas kostimografsko remek djelo?

Savršenstvom kostimografije smatram filmove: 'Kraljica Margot', 'Elizabeth', 'Amadeus', 'Moulin Rouge', 'Opasne veze', 'Krici i šaputanja', 'Intervju s vampirom', 'Piano'...

Što je teže raditi: Film epohe ili suvremeni?

Naravno da je teže raditi film epohe, ali su izazov i zadovoljstvo veći. Mislim da sam bolja tamo gdje realitet nije nužan, gdje igra mašta i sposobnost improvizacije, dakle tamo gdje se traži čarolija.

Gdje nabavljate kostime, kako se snalazite?

Kostimi se nabavljaju na sve moguće načine. Šivaju se (ako budžet dopušta), što iziskuje proces, od osmišljavanja skica, nabave materijala i krojačkih proba do izbora nijanse konca. Posuđuju se u bogatim, ali specijaliziranim fundusima HRT-a, HNK-a, Jadran Filma, ili u fundusima susjednih zemalja, npr. Austrije, iako ja nemam to iskustvo. Uniforme se posuđuju u nadležnim institucijama (policija, vatrogasci, crkva), uz poštivanje procedura, naravno. Izvori mogu biti i sajmovi, kao što je Hrelić, ili institucije, kao što je Crveni križ, naročito za filmove s puno statista. Ponekad se i 'žica', pogotovo patinirane stvari, uvjerljivo iznošena stara roba (radna ili seoska). Novaca i vremena je uvijek malo za realizaciju svih projekata, pa domišljatost i snalažljivost također igraju veliku ulogu u našim okvirima gdje profesionalno znanje nije kraj muka.

Ima li u kostimografiji prostora za modnu kreaciju?

Kad je o filmskom kostimu riječ, u dogovoru s redateljem i glumcem prostora za kreaciju uvijek ima, čak i kad se čini da kreacije uopće nema, to se od kostimografa očekuje. Na probi usvojen, u kostimografskom žargonu 'kupljen' kostim nije poželjno naknadno bez znanja mijenjati. Dizajn odjeće je za mene pojam koji uključuje modnoj industriji sklone i promjenjive trendove, ali dizajnirati se može i radna odjeća, odjeća sportskih reprezentacija, ili za hotelijerstvo. Dizajn uključuje funkcionalnost, studioznost, izdržljivost, dok je kreacija nešto osobnije, lepršavije, stvorena za određenu priliku. Moj primjer kreacije je svakako crvena krinolina koju sam napravila za Bojanu Gregorić za 'Doru' 2001.

Koja su ograničenja koja filmska kamera postavlja pred kostimografa, imate li vi kakve svoje 'trikove'?

Vrlo često snimatelji imaju startnu ideju npr. da će cijeli film biti smećkast da dobije atmosferu, kao npr. 'Ne dao Bog većeg zla'. Tu nema trika, svi kostimi moraju biti smećkasti. Opće je pravilo: izbjegavati uzorak riblje kosti ili 'pepita' jer titra. Bijela boja ismijava, pa je trik namočiti kostim u čaj. Poštovati zakone filmske ili elektronske kamere. Elektronika je 'čista' i sve vidi, ali i daje mogućnost da obična najlonska vreća izgleda bogato i glamurozno u show programima. Trikovi se uče na greškama, a najveći trik je kako ni od čega stvoriti nešto dobro. Uvijek treba poštivati knjigu snimanja i poznavati kadar. Drugi plan će progutati grešku ili nedostatak, ali prvi plan i krupni kadar nikada. Svo moje znanje i iskustvo svodi se na spoznaju: ono što mi smeta na oko, smetat će na ekranu deset puta više. Kostimograf pomaže dramatskom naboju izborom boja i slijedom usvojenih kostima određenog glumca. Npr. lošiji pa bolji ili optimističniji pa mračniji, ovisno o usvojenim kostimima.

Koje suradnje pamtite?

Izrazito ugodne suradnje ostvarila sam sa Zoranom Tadićem i Krešom Golikom, a dosta početnih nesuglasica dogodilo se na snimanju 'Smogovaca' s Milivojem Puhlovskim, sve dok u jednom trenutku nisam shvatila da sam ja servis režisera i da se njegovi potencirano realni i moji potencirano lijepi likovi moraju iznivelirati. Najviše sam naučila od Lordana Zafranovića jer je njegov svaki kadar visoko estetiziran. Inače preferiram filmove s lijepim kostimima. Spremna sam na suradnju sa svim režiserima od kojih mogu još učiti, a da rezultat bude dobar film.