Jebite se, drugovi jer masturbacija je kontrarevolucionarna! Seksualna revolucija na filmu II

Nakon uzleta tijekom 70ih, seksualnost je na filmu stagnirala. Razvoj pornografije kao dostojanstvenog žanra zaustavila je pojava videa, a filmska se erotika infantilizirala služeći kao predmet ismijavanja u novome žanru teen komedija ili kao nešto kažnjivo u slasher hororima. No, bilo je pokušaja da se seks komercijalizira. Tako su redatelji poput Zalmana Kinga i Adriana Lynea snimili niz stiliziranih melodrama od kojih su najpoznatiji Lyneov '9 ½ tjedana' (1986) i Kingova 'Divlja orhideja' (1990). Unatoč povremeno sugestivnoj režiji, kao i jakim glumačkim imenima (Kim Basinger, Mickey Rourke) riječ je o filmovima koji ispod sjajne površine nisu skrivali puno toga.

Iznimka iz ove skupine jedino je Lyneova 'Kobna privlačnost' (1987) koja, unatoč optužbama za mizoginičnost, funkcionira kao ironičan komentar na muškarca koji se ne zna nositi s ispoljavanjem ženske seksualnosti koja se u narativnoj strukturi filma onda predstavlja kao negativac, čudovište koje prijeti da će razoriti tradiocionalni muški falocentrični poredak. Jedini način na koji se prijetnja može zaustaviti jest fizičkom snagom – i zato film ima nasilan kraj.

Seks se pokazao komercijalno uspješnim u kombinaciji s nasiljem pa su 'Sirove strasti' (1992) Paula Verhoevena s hordom kasnijih imitatora postale kamenom temeljcem novoga podžanra – erotskoga trilera. 'Sirove strasti' predstavile su Sharon Stone kao biseksualnu zavodnicu Catherine Tremell, vlažni san i noćnu moru svakog mužjaka, u ovom slučaju Michaela Douglasa. I dok su neki njezin lik vidjeli kao emancipiranu ženu koja najozbiljnije ugrožava muški heteroseksualni poredak, javile su se brojne gay udruge buneći se protiv stereotipnog prikaza homoseksualnih likova uz koje se nužno vežu osobine ljubomore, posesivnosti i nasilja.

Crash, David Cronenberg

Horda loših imitatora ugušila je ovaj podžanr još u kolijevci, a mnoga ostvarenja nisu ni dobila priliku zaigrati na velikome platnu. A ona koja jesu, kao 'Sirove strasti 2', jasno ukazuju na licemjeran stav današnjega Hollywooda koji dopušta da se o seksu govori, no ne i da ga se prikazuje.

Bilo kako bilo, u offu se u posljednjih nekoliko godina javilo nekoliko filmova koji gotovo da postavljaju pitanje – jesmo li na pragu nove seksualne revolucije? Ako zanemarimo one kvazi-art pokušaje korištenja seksa radi dobivanja pozornosti (npr. 'Pola X', 1999), ostaje nam značajan broj filmova koji promišljaju granice seksualnosti, istu koriste kao metaforu ili je pak guraju u naručje politike. Zanimljivo je primijetiti da za razliku od filmova iz 60ih i 70ih, današnji filmovi veći naglasak stavljaju na pitanja ženske seksualnosti (Catherine Breillat), homoseksualnost (Bruce LaBruce) i opet, politike (Bertolucci).

U skupini filmova koji prodrmaše tradicionalno shvaćanje seksualnosti spomenimo 'Sudar' (1996) Davida Cronenberga, bizaran film o skupini ljudi koje napaljuju automobilske nesreće i sve ono što proizlazi iz njih – metalne proteze, rane, ožiljci i gangrenozni udovi. Zapravo, potpuno u maniri njegovih ostalih filmova, Cronenberg tehnologiji (koja ima sve veći udio u čovjekovom životu) daje pristup čovjekovoj intimi, a penetriranje automobilskog metala u ljudsko tijelo on predstavlja kao seksualni čin. A smisao svega je stvoriti novoga čovjeka, s novim tijelom i novim potrebama. Film je u Cannesu 1996 bio izviždan, no Bertolucci ga je proglasio 'religioznim remek-djelom'.

Loš odgoj, Pedro Almodovar

Nešto recentniji 'Loš odgoj' (2004) također je prodrmao ustaljena shvaćanja, ali ovoga puta homoseksualnosti. Svoj klasični milje očajnih kućanica Almodovar je u potpunosti zamijenio 'muškim' svijetom gejeva i transvestita, koji vode sjebane živote zbog lošeg odgoja iz mladosti. No, ključno je da njihova homoseksualost nije proizašla iz tog lošeg odgoja. Dvojica dječaka zaljube se u samostanu i prije nego je jednoga od njih zlostavljao svećenik. A kad su to u Americi skužili, vjerojatno im se digla kosa na glavi (ako ne i nešto drugo) pa je film po defaultu dobio NC-17 zbog 'eksplicitnog prizora seksa', kojeg u filmu - nema.

Promišljanjem seksualnosti bavila se i Catherine Breillat, najpoznatija po filmu 'Romance' (1999). Kroz priču o učiteljici koja, nezadovoljna vezom s narcisoidnim glumcem, seksualno zadovoljenje traži na drugim mjestima i načinima (žestoki anal s Roccom Sifrredijem, vezivanje i sl), Breillat govori o potrebi žene da bude oslobođena od sputavajućeg muškog načela koje ju ne uspijeva zadovoljiti. I zato ona eksplozija i sprovod na kraju filma.

Spolne uloge i dvostruki moral kada su u pitanju muško-ženski odnosi, na osebujan je način istražio i veliki Stanley Kubrick u svom posljednjem filmu 'Oči širom zatvorene' (1999). Ekranizacija pripovijetke Arthura Schnitzlera napisane na početku prošloga stoljeća, film je prepun psihoanalitičkih simbola i metafora, a govori o buržoaskome braku koji dolazi u krizu kada muž shvaća da je vjernost svoje žene olako shvaćao i da ga je ona jednom gotovo i prevarila. Iako su mnogi istaknuli da teško da bi danas jedan obrazovani doktor na takav način odreagirao na činjenicu da i žena ima 'potrebe', priča još uvijek drži vodu. A činjenica da su Cruise i Kidman u to vrijeme bili u braku daje filmu jednu kinky auru, čineći gledatelja svjesnim svoje voajerističke uloge u promatranju glumaca.

Pijanistica, Michael Haneke

Austrijski genijalac Michael Haneke u 'Pijanistici' (2001) je pokazao kako suvremeno otuđenje vodi do izopačene seksualnosti (ili je obrnuto?). Nastao prema kultnome romanu Elfriede Jelinek, film govori o sredovječnoj pijanistici Eriki koja živi u stanu s posesivnom majkom. U Eriku se zaljubljuje njezin student, no njihova veza nema šanse za uspjeh. Ironizirajući tradicionalnu raspodjelu dominacije u muško-ženskim odnosima, Haneke također pruža i dojmljiv portret jedne osobe totalno nesposobne za ljubav. Spomenimo samo još Isabelle Huppert koja je zastrašujuće uvjerljiva u ulozi Erike. Brrr...

Odnosom između roditelja i djece bavi se 'Ken Park' (2002) Larryja Clarka, gdje soba u kojem troje tinejdžera vodi ljubav predstavlja svojevrsnu utopiju, mjesto gdje klinci mogu neometano izmjenjivati nježnosti koje im roditelji nisu pružili.

Neki filmovi kao što su 'Intimnost' (2001) Patricea Chereaua i '9 Songs' (2004) Michaela Winterbottoma uspjeli su seks učiniti temom za sebe, bez da on služi kao metafora ili da se dekonstruiraju granice njegova shvaćanja. Chereau obnavlja Bertoluccijev koncept 'Posljednjeg tanga', ali ovoga puta u Londonu. Stan je opet prazan, ljubavnici su opet sami sa svojim demonima, no razvoj događaja nepredvidljiviji je i drugačiji. Winterbottom je svoj film režirao po principu red seksa – red glazbe. Eksplicitni prizori izmjenjuju se sa snimkama koncerata, a sve u funkciji dočaravanja štimunga jedne intenzivne ljubavne veze. Koliko je Winterbottom u tome uspio ostaje dvojbeno, no pokušaj je vrijedan spomena.

The Raspberry Reich, Bruce LaBruce

Za kraj ostavismo filmove koji još jednom pokazuju da su seks i politika zaljubljeni par! Bertolucci je tako ... snimio 'Sanjare' (2003), nostalgičnu priču smještenu u '68. za vrijeme studentskih nemira u Parizu. Film govori o mladome Amerikancu koji se spetlja s blizancima, bratom i sestrom incestuoznih sklonosti, koji uživaju u dvjema stvarima: filmu i seksu! Iako dijelom ismijava 68ašku generaciju, ističući površnost njihovih političkih parola, film je najzabavniji u trenucima kada njih troje sudjeluje u seksualno - filmofilskim igricama. Zanimljiv je i pokušaj rasklimavanja ideje da je za vezu potrebno dvoje – pokušaj koji nije do kraja uspio jer se Bertolucci odlučio za konvencionalizaciju odnosa, u kojem je treći uvijek smetnja.

Problema s brojem 2 nije imao Bruce LaBruce u svome 'The Raspberry Reichu' (2004) gdje i pušenje kurca postaje politički čin. Doslovno. Koristeći se formom gay pornića, Bruce snima urnebesnu priču o skupini aktivista koji otimaju sina vlasnika bogate korporacije, u namjeri da mu oca ucjenjuju snimkom njega u klinču s drugim muškarcem. No, nisu računali na to da je dečko već gay i da ga je otac zbog toga nedavno razbaštinio. Redatelj ismijava površnost njihovih stavova i lakoću kojom se razbacuju političkim parolama. Njihova revolucija motivirana je djelima Wilhelma Reicha, baš kao što je 30ak godina ranije bila Makavejevljeva Milena u 'W. R. Misterije organizma' (1971). No, dok je Milena Dravić vikala: 'Jebite se, drugovi!', LaBruceovi junaci poručuju isto to - s malim modifikacijama: 'Nema seksualne revolucije bez homoseksualne revolucije!'

Recentni 'Shortbus' (2006) Johna Camerona Mitchella emotivne i seksualne probleme svojih junaka objašnjava metaforički, kao 'nepropusno stanje nacije'. Seksualna terapeutkinja koja ne može doživjeti orgazam, prostitutka koja ne može izreći vlastito ime i gay koji ne može dopustiti da ga njegov dečko penetrira predstavljaju svu onu zatvorenost koja je obilježila New York nakon 11. rujna. No, orgazam kojim završava film zapravo je nada da će New York još jednom postati mjesto političkih, intelektualnih i seksualnih sloboda kao što je bio i prije napada.

Shortbus, John Cameron Mitchell

Od 'Ljeta s Monikom' do 'Shortbusa' prošlo je više od 40 godina, a još ima 'tabua' za razbijanje. Prva je seksualna revolucija senzibilizirala gledatelje suočivši ih s prirodnošću ljudske golotinje i samoga seksualnog čina. Predstavljajući film kao 'politički stejtment', redatelji su kritizirali društvo, prokazujući skrivene ideološke principe koji se kriju iza fasade tradicije i doličnosti. Takav liberalni stav nije bio bez odjeka pa se slobodniji odnos prema tjelesnosti mogao vidjeti i u mainstreamu, ali i u pornografiji koja je gotovo pa postala respektabilni žanr za vrijeme 70ih.

Društvena se klima još jednom promijenila, a komercijalizacija seksa pokazala se jalovim pokušajem. Ali u proteklih nekoliko godina pojavio se značajan broj filmova koji pitanja seksualnih sloboda dovode na novu razinu, dotičući se tema ženske seksualnosti i homoseksualnosti. Isto tako, filmovi kao što su Duncanova 'Transamerica', Lifshitzov 'Wild Side' i nadolazeći Haynesov 'I`m Not There' najavljuju transrodnost / transeksualnost kao temu neke buduće seksualne revolucije, dok bi druga tema mogla biti vezana uz monogamiju, odnosno pitanje je li za tango potrebno samo dvoje? 'Sanjari', 'Dom na kraju svijeta' i 'Shortbus' očešaše se o temu, a kako će biti dalje, vidjet ćemo.

A jesmo li ili nismo u razdoblju nove seksualne revolucije na filmu, prosudite sami. Jer orgijastički završeci 'Parfema' i 'Shortbus' evociraju prizor iz porno klasika 'Iza zelenih vrata', gdje se publika jednog seks showa upušta u međusobno kolektivno orgijanje za vrijeme trajanja predstave, poručujući gledateljima da naprave isto. Prizori koji kao da poručuju ono što su Milena i Gudrun vikale inspirirane djelima Wilhelma Reicha: 'Jebite se, drugovi' (Makavejev) jer 'masturbacija je kontrarevolucionarna!' (La Bruce).