Predstavljanje HR filmskih kritičara: Dragan Rubeša

Dugogodišnji kritičar Novog lista, autor knjige 'Govor tijela: zapisi o neholivudskom filmu', čovjek kojega svi ističu kao neospornu alfu i omegu u neholivudskim vodama, Dragan Rubeša, u životu je, kaže, radio svašta – od prevođenja, preko hotela pa do londonskog Hampsteada na kojem je prodavao dizajnerski namještaj. Smatra da je jedan od rijetkih kritičara koji nije sa Filozofskog (završio je naime jezike na tadašnjoj riječkoj Ekonomiji), a posebno uživa u japanskoj, tajvanskoj i južnokorejskoj kinematografiji.

O filmskim počecima kaže: Jednom davno, na izlazu iz opatijske Ljetne pozornice, ispričao sam pariškoj prijateljici kako mi je dnevnik prepun mini eseja i intimnih zapisa o filmu. Ona je poput mene veliki filmofil. Rekla mi je da sam jako sebičan jer ne dozvoljavam drugima da to pročitaju. Nakon toga sam počeo dijeliti užitke gledanja filma s drugima putem tekstova. Ali ne i zapise iz dnevnika, koji su ostali dijelom moje intime. Prvi posao bio je vezan za izvještavanje s 52. venecijanske Mostre za riječki 'Novi List'. Bilo je to prije 12 godina. Znam da je tekst bio ilustriran fotkom Kevina Costnera iz 'Waterworlda'. Ni danas ne mogu prežalti da mi je baš prvi objavljeni tekst krasila fotka glumca kojeg ne štujem previše.

Što voli Najviše me intrigiraju šutnja, minimalizam prostora i dugi kontemplativni kadrovi. Znam da zvuči banalno, ali vjerujem da šutnja može reći više od tisuće izgovorenih riječi. Intrigira me i govor tijela. Uostalom, tako je i nazvana moja zbirka mini eseja. Dakako, nisam ni protivnik dijaloga, ali neka barem budu rohmerovski jednostavni u svojoj složenosti. Inače, veliki sam fan istočnoazijskog filma.

Late Spring, Yasujiro Ozu

A koje redatelje? Jednom ih je Damir Radić u jednom razgovoru naveo preko stotinu. I to je OK. Ja ću ipak smanjiti listu na desetak: Douglas Sirk, Yasujiro Ozu, Jean Renoir, Roger Corman, Chantal Akerman, Hou Hsiao-hsien, Tsai Ming-liang, Todd Haynes, Edward Yang, Claire Denis.

Koliko mu je zahtjevno pisanje po zadatku i obvezi Rijetko pišem po zadatku. Urednici mi mahom prepuštaju da sam odaberem filmove za recenziju. Tek ponekad moram pisati 'po narudžbi' i tad mi se zalomi neki naslov kojeg ne volim. Kažu da je lakše pisati negativnu kritiku. Ali mislim da ne može biti lakše pisati o nečem što mrzite. U 'Mediteranu', kulturnom prilogu Novog Lista s kojim najčešće surađujem, odnos s urednikom je još spontaniji, jer radim tematske tekstove i on mi prepušta da sam odaberem teme.

O Hrvatskom društvu filmskih kritičara iliti o cehu i borbi za dignitet profesije Član sam HDFK-a i mislim da se njegov predsjednik dovoljno potrudio oko nekih 'tehničkih' stvari, recimo, određivanja osnovice za povrat poreza na autorske honorare, pa i to da se pojedinim članovima koji su zadovoljili uvjete osigura status slobodnog umjetnika. Osim toga, čini mi se da nikad u povijesti HDFK-a nije bilo toliko hrvatskih kritičara u žirijima FIPRESCI-a. Nažalost, dignitet je medijski srozan. Ali to se ne odnosi samo na filmske kritičare nego i na druge umjetničke profesije, jer robuju sveopćoj komercijalizaciji. Zato je jedini način da održim nekakav dignitet profesije taj da tekstovima dokažem kako postoji i drukčiji film, a ne samo onaj koji će poharati naše multiplekse, premda se takav pristup često etiketira kao nekakav elitizam.

Koje domaće kritičare cijeni Nikad nisam volio previše analizirati pisanje svojih kolega. Volio sam, recimo, čitati tekstove Ozrena Milata u prerano ugaslom 'Nomadu'. Volim i Jurakove haiku kritike u 'Feralu'.

Poison, Todd Haynes

S obzirom na prevlast holivudske produkcije, imaju li mladi dovoljno mogućnosti za učenje i brušenje svog filmskog ukusa?
Kad kino distribucija zakaže, mislim da bi HRT kao javna TV trebala odigrati veću filmsko-edukacijsku ulogu, premda u odabiru filmskog programa pokušava biti komercijalnija od komercijalnih TV postaja. I bogata zagrebačka filmskofestivalska jesen puno je učinila u toj edukaciji, bez obzira na neizbježni kontingent pozera i 'zlatnih nazočnika', premda su tu najviše zakinuti filmofili iz drugih sredina. O internetu i mogućnosti 'prženja' drukčijih i u nas nedostupnih filmova da i ne govorimo. Osim toga, ne bi smjeli zanemariti ni doprinos vašeg portala u širenju filmske kulture. Nakon što se ugasio pretjerano komercijalni 'Hollywood', dok kvartalnog 'Ljetopisa' još uvijek nema u kioscima jer rabi pogrešnu taktiku pretplate, FILMSKI.NET je ostao istinsko svjetlo u tami. Možda bi trebali pokrenuti pametni filmski časopis, nešto poput slovenskog 'Ekrana'. Isto tako, trebalo bi senzibilizirati profesore da potiču grupni odlazak učenika u Tuškanac ili slična art kina. Nemojmo zaboraviti da francuski program 'Lyceens et cinema' nudi tri projekcije godišnje za 1.300 visokih škola u 800 kina. Za francuske srednje škole, broj je još veći.

O Hollywoodu nekad i sad Nikad nisam bio veliki nostalgičar. No, mnogi kritičari i danas vape za tim zlatnim hollywoodskim vremenima, pa u recenzijama kažu 'znate, ovo je osrednje 'djelce', ali zamislite kako bi to bio veliki film da ga je snimio Hitchcock' ili 'ovaj je 'slapstick' miljama udaljen od velikog Billyja Wildera'. Čini mi se da su takvi stavovi i usporedbe pogrešni. I u takozvanom zlatnom dobu Hollywooda bilo je sranja. Ali bilo je i ultimativnih remek-djela. Dakako, postoje razlike između holivudskog star sistema nekad i sad. Istina, nikad u povijesti Hollywooda nije snimljeno toliko smeća kao danas. Ali ponekad nas i ta prezrena 'tvornica snova' znade iznenaditi, za što je, recimo, zaslužan Michael Mann.