Predstavljanje HR filmskih kritičara: Dražen Ilinčić

Naj dečko 2004. godine te autor 'Berlinskog ručnika', takozvanog prvog gay romana u Hrvata, Dražen Ilinčić, ispod ove senzacionalne najave ustvari je dugogodišnji filmski kritičar i novinar. Osim tiska, okušao se na radiju i na televiziji u čijoj je kulturnoj redakciji i danas. Volio je Altmana, počeo s pisanjem u Večernjem, a o njegovim prilozima u 'Pola ure kulture' svatko ima mišljenje.

O filmskim počecima Negdje tijekom tog sjajnog studija na FF-u (engleski jezik i komparativna književnost) probudio se u meni izrazitiji interes za film. Očito je bila riječ o nečem iskrenom i pravom, jer vrlo brzo otvorila mi se mogućnost djelovanja. U Večernjem listu, naime, tražili su pojačanje u vidu mladih kadrova – jer su tada upravo pokretali zagrebačko izdanje, tzv. plavu devetku – i tako sam ja praktički s 22 godine počeo redovito pisati o filmu i o drugim temama u jednim velikim novinama! Imao sam veliku potporu tadašnje redakcije i Večernjakovog dugogodišnjeg kritičara, danas nažalost pokojnog, Mire Modrinića.

Što voli u filmu Film me intrigira cjelokupnim doživljajem, jer riječ je o umjetnosti koja u sat i pol ili dva temperaturu gledatelja podiže na najvišu razinu! Nakon gledanja filma malo ste smušeni, izgubljeni, treba vam vremena da se vratite u 'stvarni svijet'. Što se tiče nekog posebnog područja filma, nemam ga. Prevelik bi bio popis redatelja i filmova koje cijenim, pa ću samo reći kako mi je nedavno preminuli Robert Altman bio jedan od omiljenih autora.

Što ne voli Ono što ne volim na filmskom platnu možda su ultrakomercijalna ostvarenja.

O pisanju po zadatku i obvezi Već jedno vrijeme ne pišem o filmu u novinama, no kada sam to činio nije mi bilo teško pisati redovito. Pisao sam, vjerujem, relativno lako.

O Hrvatskom društvu filmskih kritičara iliti o cehu i borbi za dignitet profesije
Član sam Društva, odavno, svojedobno sam bio i njegovim predsjednikom. Mislim da Društvo reagira uvijek promptno ako je dignitet profesije ugrožen, a velika je stvar da je Društvu priznat status umjetničke udruge.

Koje domaće kritičare cijeni Nažalost, otkad ne pišem redovito o filmu, sve manje čitam i filmske rubrike. Nakon toliko godina bavljenja filmom to je valjda i razumljivo.

Budući da ste radili i za tiskane medije, koliko je specifično biti televizijski novinar?
Televizija je svakako vrlo specifičan i složen medij, u kojem se čovjek može poigrati pokretnim slikama. Upravo me to i privuklo televiziji, gdje sam razvio jedan svoj oblik videokolumne, temeljen i na mojem prethodno stečenim znanjem o filmu.

Iznimno ste prepoznatljivi po vašem stilu rada na prilozima. Je li teško biti originalan i odakle crpite inspiraciju?
Da, iznimno je teško biti originalan. Već dvanaestu godinu radim za emisiju 'Pola ure kulture', a to znači da sam dvanaest godina, svakog tjedna, s iznimkom ljetnih mjeseci, morao imati neku ideju. To je strašno naporno, jer uvijek krećete od početka. Osjećam se dosta umorno od toga.