Predstavljanje HR filmskih kritičara: Mima Simić

Neposredna i iznimno pristupačna Mima Simić, žena kojoj tepaju da je najveća aktivistica među filmskim kritičarima i –kama, unatoč brojnim svjetskim putešestvijama i stečenom magisteriju iz rodnih studija još uvijek nije diplomirala na tuzemskom Filozofskom. 'Pustolovine Glorije Scott', koje je objavila prošle godine napisala je u rodnom Zadru još za vrijeme rata, a sad, kad se nakon izbivanja vratila u domaju, od nje možemo još puno očekivati. Piše za Feral, Zarez, 3. program HR-a te Hrvatski filmski ljetopis.

O profesiji i filmskim počecima Na ovo pitanje teško je odgovoriti utoliko što nisam ni sigurna koja je točno moja profesija. Spisateljstvo (Pustolovine Glorije Scott)? Prevoditeljstvo? Rock'n'roll (Drvena Marija)? Filmska kritika? Shoplifting?
U filmskim vodama završila sam zahvaljujući ljubavi prema filmskoj umjetnosti koja, eto, ujedinjuje sve umjetnosti koje me uzbuđuju i vesele (književnost, glazba, likovna umjetnost). Prve filmske kritike objavila sam još u gimnazijskom časopisu (srećom danas nedostupnom), a filmskokritičkoj praksi vratila sam se prije nekoliko godina.

Što voli Zbog urođene mi sklonosti proučavanju svega što vole mladi i prof. Dean Duda, moje zanimanje za film usko se vezalo upravo za sferu popularne kulture, što konkretno znači proučavanje mainstream filmske produkcije. Zbog profesionalne i akademske deformacije pri analizi ovih filmova obično me najviše zaokuplja njihova ideologija (ili točnije, njihove ideologije), pri čemu volim posegnuti za interpretacijskim alatima kulturalne, feminističke, rodne i/ili queer teorije.

Redatelji koji je diraju Omiljeni redatelj odvajkada mi je bio Bergman, a nije mi mrzak ni Woody Allen (pogotovo do prije petnaestak godina). Inspirativan mi je Chris Marker, svojedobno me oduševio Errol Morris, volim Jane Campion, i, dakako, Leni Riefenstahl. Glad za visokokaloričnim trashom tolim Johnom Watersom i Jakovom Sedlarom.

Što ne voli Na filmu ne mogu podnijeti klišeje i stereotipe – bilo da je riječ o onima narativne ili onima stilske prirode. Kao i u književnosti, ukoliko je riječ o vrhunskom djelu, u prvi plan će izbiti stil, odnosno poetska funkcija (filmskoga) jezika – čemu, nažalost, vrlo rijetko svjedočim.

Manhattan, Woody Allen

Koliko joj je zahtjevno pisanje po zadatku i obvezi Iskreno govoreći, s obzirom na katastrofalan, gotovo prosjački položaj honoraraca u polju hrvatske kulture, na redovitijoj bazi pišem uglavnom za medije koji redovitije i sigurno plaćaju (Treći program hrvatskog radija, HFLJ), dok sam se, primjerice, pisanja za Zarez i Feral na neko vrijeme okanila iz prozaičnih i egzistencijalnih razloga. Inače mi pisanje ne predstavlja nikakav problem, a analizu filmova i pisanje o njima smatram iznimno kreativnim i stimulativnim poslom, kojeg se vazda rado laćam.

O Hrvatskom društvu filmskih kritičara iliti o cehu i borbi za dignitet profesije Nisam članica, no namjeravam uskoro aplicirati za članstvo. Zgodna je to natuknica u životopisu, a dobro dođe i kao nonšalantna opaska kad se želi zadiviti kakvog novog poznanika ili, češće, poznanicu.

Koje domaće kritičare cijeni Što se tiče dlaka na jeziku, slutim se da mu se i prečesto zalome, no svoj posao svakako odlično obavlja Damir Radić – poglavito cijenim njegove kritike hrvatskih filmskih proizvoda. Premda u popularnim dnevnim/tjednim tiskovinama zapravo nema mjesta za iscrpnije filmske analize, Radić nerijetko uspijeva i u tom malom prostoru ponuditi dublju, pronicljivu analizu [plaćeni oglas].

Koliko aktivistička orijentacija utječe na tvoju kritičarsko filmsku poetiku?
Filmska kritika, kao i svaka od mojih životnih/kreativnih praksi usko je povezana s mojim političkim/društvenim stavovima. Ideja o 'objektivnoj' kritici, uostalom, potpuno je apsurdna, budući da je, da parafraziram Fredrica Jamesona, sve ideologija. Razlika je samo u tome što su moji stavovi 'obilježeni' time što stoje u opoziciji (pa i konfliktu) spram ********** pseudoobjektivnog, *************ideološki *************prozirnog ********mainstreama. Moja 'aktivistička orijentacija' tek je posljedica neprihvaćanja određenih malograđanskih vrijednosti (između ostalog i u području kulture), a to neprihvaćanje ne libim se demonstrirati kroz vlastiti život i pisanje.

Mulholland Drive, David Lynch

U nekim te medijima nazivaju najradikalnijom anarho-lezbijskom feministicom. Što kažeš na to i koji bi film izdvojila kao lgbt korektan?
Da budem iskrena, sama sam se takvom proglasila sprdajući se sa stereotipima koji se vezuju uz pojmove radikalnog, anarhizma, lezbijstva i feminizma. Sjekira u lijevoj ruci, transparent protiv države u desnoj, a brkovi do pupka, i tomu slično. Ljudi općenito prelako posežu za stereotipima koje mediji imaju tendenciju učvršćivati, a ja osim (samo)izrugivanja do sada nisam iznašla bolji način borbe. Što se tiče LGBT korektnosti na filmu, stvar je zapravo prilično slična. Što je autor/ica ograničenija, više će se priklanjati stereotipima, čime se obično srozava umjetnička vrijednost djela.

Uzmimo, na primjer, ingeniozni Lynchov Mulholland Drive, koji (ugrubo sažeto) lezbijku prikazuje kao homicidalno ljubomornu psihopatkinju. Premda bi ovakav prikaz homoseksualnih osoba u prosječnom filmu mogao biti prilično problematičan (budući da se perpetuira kroz mainstream film od njegovih začetaka), kod Lyncha je potpuno sporedan i irelevantan u smislu političke korektnosti. Drugim riječima, svaki film koji ljude (bile to LGBT osobe, žene, muškarci, crnci, Srbi ili pak sićušni Kinezi) prikazuje na kompleksan način, je 'korektan'.

Jesi li zbog kritike nekog filma doživjela neke napade (poput onog neopjevanog Imamovićeva)?
Imamović je sam sebi iskopao jamu krenuvši mi nuđati vlastito spolovilo na degustaciju i 'vrijeđajući' me srednjim rodom; umjesto zanimljive rasprave o mojoj interpretaciji njegovih izjava s debate o Go Westu, dobili smo prizemni balkanski kulturalni poluskandal. Ipak, to je dokaz da se i močvarne vode kulture mogu zatalasati ukoliko se po njima mlatne pravom alatkom.

Kada smo slagali popis filmskih kritičara koji su u nas etablirani, žene su bile u manjini. Zbog čega je to tako?
Valjda iz istih razloga zašto im se teže probiti i u drugim rodno-rezerviranim sferama ljudskoga djelovanja – mnoge domene (uglavnom one koje podrazumijevaju veću društvenu moć ili ugled) ipak se još uvijek tretiraju kao muški teritorij, a žene unaprijed obeshrabruje činjenica da će im biti teže probiti se. Razmotrimo li, primjerice, stanje u hrvatskoj književnosti gdje se razlika između 'trivijalne' i 'visoke' književnosti uspostavlja duž spolne/rodne osovine, postaje jasno koliko su zapravo šarolike metode 'zapišavanja teritorija', a zašto se muškarci mogu dalje dobaciti još uvijek se lako objašnjava biologijom.