Predstavljanje HR kritičara: Tomislav Kurelec

Da bismo dostojno predstavili Tomislava Kurelca, rođenog Karlovčanina, na početku su neizbježni neki detalji iz njegove biografije. Nakon diplome iz komparativne i francuskog, neko je vrijeme bio asistent na Odsjeku za komparativnu da bi kasnije s uredničkog mjesta za film, kazalište i književnost Trećeg programa tadašnjeg Radio Zagreba prešao na televiziju. 2004. godine objavio je knjigu Filmska kronika – Zapisi o hrvatskom filmu. Pronašla sam ga na HRT-ovoj adresi, a važno je reći da je prije dvije godine podnio ostavku na mjesto urednika redakcije Filmskog programa.

O filmskim počecima I meni je kao i većini klinaca iz moje generacije film bio (uz nogomet) najdraža zabava, a ozbiljnije sam se zainteresirao kao gimnazijalac u vrijeme kad je Kinoteka bila u dvorani koja je potom postala sada pokojno kino Jadran i imala znatno kvalitetnije programe nego kasnije kada se preselila u Kordunsku ulicu. No, kada sam se upisivao na fakultet, režiju na akademiji se moglo upisati tek nakon završenog fakulteta kao neku vrstu postdiplomskog koji je trajao dvije godine. Međutim, kada sam završio treću godinu na Filozofskom fakultetu, pravila su promijenjena, pa se režija mogla upisivati nakon srednje škole kao normalni četverogodišnji studij, a za još trogodišnji produžetak studija nisam imao niti volje, a ni financijskih mogućnosti.

Što voli Posebno mi je zanimljivo kojim filmskim postupcima autor nadograđuje one elemente koji su najočitiji – radnju, dijalog, glumu i kako se kreativni doprinosi većeg broja ljudi (od redatelja i glumaca do npr. snimatelja, montažera, glazbe) uklapaju u stilski jedinstvenu cjelinu. Prvenstveno pratim cjelovečernji igrani film, a ponajviše hrvatski, jer mi se čini da baš s domaćim filmom kritičar ispunjava u potpunosti svoju zadaću, jer ne samo da ukazuje potencijalnim gledateljima na vrijednosti pojedinih djela, nego može bar donekle utjecati na stvaranje atmosfere u kojoj se kinematografija razvija.

Posebno nastojim (što danas baš i nije lako) pratiti što se zbiva u poljskoj, češkoj i madžarskoj kinematografiji, ne samo zato što sam o prve dvije pisao za Filmsku enciklopediju i Filmski leksikon nego i zato jer su te kinematografije imale svoja zvjezdana razdoblja baš u vremenu mog sazrijevanja kao filmskog kritičara (u šezdesetim godinama, kada se te filmove moglo redovito viđati i na redovitom repertoaru, ali i na brojnim revijama).

Buster Keaton, Spite Marriage

Koje redatelje cijeni Na ovo pitanje mi je vrlo teško odgovoriti, zato bih ovdje posebice izdvojio jedan od žanrova koje ponajviše ne samo volim nego i cijenim – komediju, jer držim (za razliku od brojnih kolega) da je u njoj najteže napraviti uspjelo ostvarenje, što pokazuje činjenica da - iako je taj žanr vrlo zastupljen u produkciji - u njemu ima ipak manje remek-djela no u ostalima. Zato još više uživam u filmovima Bustera Keatona, Ernsta Lubitscha, Howarda Hawksa, Billyja Wildera, Jacquesa Tatija, Marija Monicellija, Jiøija Menzela, Richarda Lestera i Kreše Golika. Među najdraže filmove bih (barem ovog trena) uvrstio – 'Treći čovjek', 'Moja draga Clementina', 'Velika iluzija', 'Krvavo prijestolje', 'Legenda o Ugetsu', 'Sjever – sjeverozapad', 'Divlja horda', 'Divlje jagode', 'Taj mračni predmet želje'.

Što ne voli Kao i većina - ne volim loše filmove (no o tome što je loše mišljenja se razlikuju ne samo među gledateljima nego i među kritičarima), pa ni dosadne filmove (čak i kad nisu) loši, a među boljima me posebno smetaju izravne poruke, te filmovi koji nastoje biti drugačiji samo zato da bi se razlikovali, a ne zbog stvarne potrebe autora da ono što ga zanima i uzbuđuje iskaže na originalan način. Dodatno me pritom nervira što nije mali broj takvih filmova koji stječu priznanja zahvaljući onima kojima je Novo samo po sebi naglašeno pozitivno svojstvo, jer držim da uvijek treba razmotriti je li to Novo doista i vrijedno.

Koliko mu je zahtjevno pisanje po zadatku i obavezi Uglavnom ne pišem ni lako ni brzo, a vjerojatno patim od boljke svojstvene mnogim novinarima da se tekstovi šalju u posljednji čas. Međutim, kod izvještavanja s festivala ili u sličnim situacijama nemam problema s dovršavanjem teksta na vrijeme.

O Hrvatskom društvu filmskih kritičara iliti o cehu i borbi za dignitet profesije Član sam društva. Čini mi se da niti u jednoj cehovskoj udruzi stanje ne može biti idealno, jer je to skup svih ljudi koji se bave istim poslom, a međusobno se znatno razlikuju po stavovima, kriterijima, znanju... Zato mi se čini da je stanje u HDFK-u natprosječno dobro, a društvo nije neki zaseban organizam, nego ovisi o onima od nas koji su spremni nešto uraditi. Zahvaljujući g. Zlatku Vidačkoviću HDFK je za ceh uspio izboriti više no što je to uspjelo ikome u desetljećima prije toga, pa to treba cijeniti bez obzira da li će se svatko složiti sa svim njegovim odlukama.

Jacques Tati, Playtime

Koje domaće kritičare cijeni Mislim da ih je znatan broj, a posebno me veseli da se pojavio i veći broj zanimljivih mlađih kritičara. Moram reći da me manje zadivljuje ono 'bez dlake na jeziku' od analitičnosti, a kao kritičare koje pratim s najviše zanimanja izdvojio bih Nenada Polimca, Živorada Tomića, Petra Krelju, Juricu Pavičića, Deana Šošu i Boška Piculu.

Kako to da na HTV-u ne postoji emisija o filmu (poput nekadašnje 'Za šaku dolara'), posebice ona namijenjena zahtijevnijoj publici?
Na ovo i sljedeće pitanje mogao sam vam odgovoriti prije nekoliko godina, dok je još produkcija emisije za film bila u Filmskom programu, no kako je glavni zadatak te redakcije bio izbor, otkup i emitiranje prvenstveno igranih filmova, činila se logičnim odluka da i ta emisija poput onih o ostalim umjetnostima prijeđe u Kulturni program, a zašto je potom nestala - nije mi poznato. Prije dvije godine sam podnio ostavku kao urednik redakcije Filmskog programa, a nedugo potom je u reorganizaciji nestala i ta redakcija pa su se urednici za igrani film našli zajedno s ostalim koji otkupljuju inozemne programe u Odjelu Stranog programa koji vodi g. Ðelo Hadžiselimović.

Kojim se pravilom vodite u uređivanju filmskog programa?
Kako više ne uređujem Filmski program, nego jedino termine utorkom i srijedom iza ponoći u kojima se prikazuje europski, neamerički i art film, nastojim iz tih filmova izabrati ono što je najbolje od dostupnog da bi tako pružio mogućnost filmofilima da vide (ili barem s obzirom na kasno emitiranje snime, pa kasnije pogledaju) vrijedne filmove koji ne privlače veću pozornost široke publike orijentirane prvenstveno prema holivudskom komercijalnom filmu (u kojem također ima vrhunskih ostvarenja).