Predstavljanje HR filmskih kritičara: Damir Radić

Dobitnik nagrada za svoj pjesnički, ali i kritičarski rad, Damir Radić, u pubertetskim je godinama igrao tenis. Baveći se hrvatskim studentskim pokretom diplomirao je povijest i komparativnu književnost, a sam kaže da je u zadnjih 15-ak godina kao filmski i književni specijalist surađivao s više-manje svim listovima te časopisima kulturno-umjetničke provenijencije. Bilo je tu i kapitalnijih enciklopedijsko-leksikografskih projekata, a navodi da je izradio i najiscrpniju postojeću filmografiju dugometražnog domaćeg filma u Hrvata.

O filmskim počecima Umjetnost, osobito film, književnost, glazba, strip i slikarstvo, bili su uz mene od samih početaka, pa sam sukladno tome upisao umjetnički studij (komparativna književnost koja uključuje i filmologiju). Prvu filmsku kritiku objavio sam u časopisu 'Kinoteka' siječnja 1990., i to bi moglo odgovarati prvim poslom vezanim uz film. A radio sam i u filmskoj industriji - kao savjetnik za repertoar i PR distribucijske kuće Promax, te kao voditelj istoimenog kina u nekadašnjem RANS-u Moša Pijade, odnosno Otvorenom sveučilištu, za njegova kratkotrajnog djelovanja.

Što ga dira u filmu Isto što i u svakoj umjetnosti – kreativna potentnost čija je posljedica iznimna duhovna i/ili emocionalna sugestivnost. Pratim sve što stignem, a najviše cjelovečernji igrani film kao kraljevsku filmsku vrstu (ekvivalent onom što je roman u književnosti).

Koje redatelje cijeni Mnoge cijenim, a neke i iznimno. Bitniji su mi međutim oni autori i filmovi koje volim, odnosno oni režiseri koje smatram ingenioznim artistima. Samo nekoliko imena u brišućoj panorami – Ejzenštejn, Pabst, Dreyer, Bergman, Mizoguchi, Hitchcock, Godard, Rohmer, Lynch, Ferrara, von Trier, Wong, Park, Iñárritu, Reygadas, Weerasethakul.

Što ne voli Na filmu, kao i u umjetnosti uopće, izrazito ne volim pretencioznost (ne miješati s ambicioznošću, što mnogi čine), patetičnost, stereotipnost i infantilnu angažiranost.

Blue Velvet, David Lynch

O pisanju po zadatku i obvezi Autorske tekstove obično je zadovoljstvo pisati, čak i kad su obaveza. U usporedbi sa šljakerskim filmskim poslovima koji su čista tlaka i za koje se nadam da su mi vječna prošlost (npr. pisanje filmskih recenzija za tjedne televizijske priloge novina i magazina), riječ je o čistom užitku. Pretpostavljam da nema mnogo poslova u neposrednoj proizvodnji koji mogu pružiti takav užitak (ne zaboravite da filmski i ini umjetnički kritičari, kao i većina umjetnika, izravno materijalno proizvode, znači pripadaju radničkoj klasi).

O Hrvatskom društvu filmskih kritičara iliti o cehu i borbi za dignitet profesije Član sam HDFK-a u kojem stanje nikad nije bilo bolje, a što je zasluga samo jednog čovjeka – Zlatka Vidačkovića. On je učinio za Društvo više nego svi prethodni, neusporedivo ugledniji, predsjednici zajedno. Samo zahvaljujući Zlatku Vidačkoviću - koji doduše tendira imati previše kontrole u svojim rukama, jer ga je vlastita učinkovitost u kolaboraciji sa sirenskim zovom vlasti pomalo opila – prestala je skandalozna diskriminacija filmskih kritičara te je HDFK napokon dobio status umjetničke udruge (sve ostale udruge umjetničkih kritičara to su odavno imale), njegovi članovi napokon se mogu kandidirati za status samostalnih (slobodnih) umjetnika, pokrenuta je biblioteka Društva, a članovi su napokon počeli sudjelovati, i to u solidnom broju, u žirijima FIPRESCI-a na međunarodnim festivalima.

Koje domaće kritičare cijeni i za koje smatra da nemaju dlake na jeziku Za sebe. Osim što nikako ne krasi mene, kmetski karakter nije značajka ni Nenada Polimca. Ima ih još koji nemaju dlake na jeziku, ali ti obično nemaju ni mozga u glavi. Inače, malo je  kritičara u Hrvatskoj koji doista dobro obavljaju svoj posao, ali ima ih podosta, čak i pokoji ugledni, koji bez puno skrupula prepisuju anglofone kritičare s interneta. Najviše me razočarava kad vidim da 90% hrvatskih kritičara sustavno dijeli stavove i ocjene s onim inozemnima. Doduše, to je normalno, mediokriteti se uvijek međusobno prepoznaju.

Osim filmske kritike, etablirali ste se i kao pisac. Koji je od ta dva poziva gušt, a koji posao?
Užitak je oboje. S tim da je prvo i posao. Drugo nadam se to nikad neće postati, jer kad umjetnost postane posao – jao si ga njoj! I najveći talenti onda propadnu. No isto kažu i za ljubav i brak. A ima ih još koji se i u braku vole nakon svih tih godina. Generalizacija je moguća, ponekad i korisna, ali ne treba zaboraviti da uvijek postoje izuzeci.


Happy Together, Wong kar Wai

Slovite kao ljubitelj erotike. Koje scene seksa i koje golišave glum(i)ce na filmu biste izdvojili?
Većinu stvari kod Larryja Clarka, s vrhuncem u otvarajućoj sceni 'Klinaca', s Leom Fitzpatrickom i onom prekrasnom zlatokosom 12-godišnjom slatkicom. Sve erotske prizore iz 'Happy Together' Wong Kar-waija. Sve erotske prizore s Dominique Swann u Lyneovoj 'Loliti'. Otvarajuću sekvencu podrobnog eksplicitnog felacija u Reygadasovoj 'Bitki na nebu'. Nezaboravno obnaživanje pubertetske Jennifer Connelly u 'Bilo jednom u Americi' Sergia Leonea. Načelno sličnu scenu na barci u Babajinom 'Izgubljenom zavičaju'. Sve erotske prizore u japanskoj priči Iñárrituova 'Babela'. Kušanje slinom natopljena dlana djevojke i pubertetskog dječaka u Schlöndorffovom 'Limenom bubnju'. Izmjenjivanje sline usta na usta lijepog mladića i lijepe djevojke u 'Svetoj obitelji' Sebastiana Cámposa. Sofisticirano seksepilnu, mladu i fragilnu Terri Hall izloženu trostrukoj penetraciji neuglednih sredovječnih muškaraca radi dekadentnog zadovoljstva njezina nihilistična supruga Jamieja Gillisa u 'Priči o Joanni' Gerarda Damiana. Marije Schneider s dugim vitkim nožicama, teškim grudima na krhom tijelu i slatkim licem sočnih usana u Bertoluccijevom 'Posljednjem tangu u Parizu' uvijek se rado sjećam. Monica Bellucci u bilo kojem izdanju, a osobito u 'Vučjoj družini' Christophea Gansa. Rosario Dawson u Stoneovom 'Aleksandru' gdje se otkriva kako je iz teen slatkice koju je Larry Clark otkrio u 'Klincima' izrasla u rasnu ženku panterski gipkog tijela.

U domaćem filmu seks još uvijek izgleda fingirano, a golotinja još uvijek ima neku konotaciju čednosti. Ima li nade za bolje (i golišavo) sutra u hr filmu?
Uvijek ima nade. Trenutno joj je ime Zrinka Cvitešić. Ta je djevojka velik potencijal. A ne zaboravite ni dojmljiv debitantski nastup Barbare Prpić u prvoj hrvatskoj individualiziranoj sadomazohističkoj sceni seksa u Ruićevom 'Serafinu, svjetioničarevom sinu', ili odličnu seksualnu izvedbu Nives Ivanković u 'Toj divnoj splitskoj noći' Arsena Antona Ostojića. Uopće, Ostojić je u svom debiju pokazao značajan erotski rafirman, kako je samo fino istaknuo onu posutost madežima obnaženog tijela Marije Škaričić. S obzirom na ultrakonzervativni hrvatski okoliš, i lezbijski prizori Olge Pakalović i Nine Violić u 'Finim mrtvim djevojkama' Dalibora Matanića zaslužuju simpatiju, kao i izvedba spomenute Nine i Leona Lučeva u 'Samima' Lukasa Nole. To je silan napredak u odnosu na početak devedesetih kad je tadašnja generacija mladih i zgodnih hrvatskih glumica bila zgrožena ultrabenignom scenom golišavog kupanja u kadi Josipa Gende i anonimne makedonske glumice kod Dejana Šorka u 'Vremenu ratnika'; Šorak tada nije mogao pronaći u Hrvatskoj glumicu koja bi se obnažila, a Alma Prica i ostale cure su s ponosom govorile kako je i dobro da nije mogao naći, jer je ta ulogica bila kao nedostojna prave glumice.

Juricu Pavičića pitali smo o vašem navodnom sukobu. Kako biste se vi osvrnuli na isti?
Neću ništa reći o njemu samoinicijativno. Previše mi je Pavičića da bih o njemu iz čistog mira pričao.

naslovna fotografija - Sanja Ribičić