Predstavljanje HR filmskih kritičara: Željko Luketić

Filmski kritičar Radija 101 i jedan od urednika kulturnjačke Antene, Željko Luketić, u filmskoj je kritici od 1993. godine, kada je počeo u tada kultnom časopisu 'Kinoteka'. U razdoblju od 1998. do 2001. na HRT-u je radio rubriku o kultnim filmovima za emisije 'Fatamorgana' i 'Zvjezdana prašina', a prije i nakon toga boravio je na 101ci, uz 'Borderline Cinema' angažman u net.klubu mama. Osim što nema problem s britkošću, poznat je po strasti prema trash filmu, a otkrio nam je i da priprema knjigu...

O zvanju i zanimanju Diplomirao sam ekonomiju, odsjek marketing, na u Hrvatskoj još uvijek pomalo egzotičnoj temi reklamiranja unutar filma. 'Product placement' kod nas se vrlo proizvoljno tumači, nema pisanih radova, bavio sam se samo filmom, ne i televizijom, gdje ta praksa ima dužu, ali nereguliranu tradiciju. U zajednici hrvatskih filmskih kritičara očekivalo se (neformalno, nigdje to ne piše) da se time bavi ili netko s Akademije ili neka duša s bilo kojeg smjera Filozofskog fakulteta. Naravno, škola za kritičare ne postoji i takva su očekivanja logična. Moj je stav da se regrutacija može obaviti iz bilo kojih redova, nije stvar kao s redateljima koji onog dana kada saznaju da su upisali Akademiju odmah postaju redatelji, nego se vremenom dokazuje.

Netko tko je izgledao dovoljnu količinu filmova, pročitao nešto knjiga, zna argumentirati, ima stav i neke instrumente analize, i još je to voljan pismeno sastaviti u tekst koji se ne svodi na puko prepričavanje sadržaja, može početi kao kritičar. Vremenom će to i postati. Nikad me u medijima nije zanimalo koju školu je netko završio, nego kako piše i da li to rado čitam. Kakvom uvrijeđenom režiseru, za čije sam se čedo usudio reći da nije dobro, to je često zadnja slamka, krunski dokaz 'nestručnosti'. Ako je njima tako lakše, odlično. Ali onda mi nije jasno zašto ih ta kritika onda toliko dira? Pogotovo zato što u Hrvatskoj kritičari nemaju presudnog utjecaja na gledanost filmova.

O filmskim počecima Prvi posao kojeg sam imao bila je 'Kinoteka', koju sam prije čitao kao zanimljiv časopis i koja je u svoje vrijeme bila silno važna. Dario Marković tražio je nove ljude, organizirao audiciju na kojoj se 1993. pojavilo nas nekoliko, pišući probne tekstove. Tih godina, zbog piratskog buma VHS tržišta, filmovi su bili lako dostupni, gledao sam 3 do 4 naslova dnevno. Ideja zbog koje sam se javio na oglas bila je samo da nekako sebi opravdam svo to gutanje filmova – kad ih već gledam toliko, neka mi onda netko i plati za to. 'Kinoteka' je tada bila u svojim umirućim danima, naravno, honorar nikad nisam vidio, ali mi je svejedno bilo drago sudjelovati. Ispostavilo se da se kolegama iz časopisa tekstovi sviđaju, što je otvorilo druge angažmane. Tadašnja urednica video repertoara u 'Kinoteci', Zlatka Sačer, danas mi je urednica na Radiju 101. Šteta što takav tip časopisa više ne postoji.

The Holy Mountain, Alejandro Jodorowsky

Što ga intrigira u filmu Zagovornik sam ideje da i loši filmovi mogu biti dobri na svoj način. I da su neki toliko loši da je to naprosto fantastično. Gnušam se uštogljenog pristupa prepunog predrasuda prema kojima umjetnost čine etablirani postupci, imena ili epohe. Isto tako, kultura se stalno mijenja, dolazi do izmjene konteksta i nešto što je bilo doživljeno kao smeće, danas može biti vrhunski art ili vice versa. Zato me najviše intrigiraju rubne, ekstremne stvari, eksploatacijski žanrovski film, osviješteni kič, camp, trash, underground, pornografija, eksperimentala – sve što prekoračuje neku granicu, što ima svoju marginu na kojoj visi i svoju slobodu koju se ne usteže zgrabiti. To je područje uvijek uzbudljivo, i dok god je autentično i autorsko, vrijedi ga pratiti. Svijetu ne treba još jedan tekst o genijalnosti Krzysztofa Kieslowskog, ali ima mjesta da se nekog upozori na to da jedan Nacho Cerdà jest sjajan filmaš i da zaslužuje pažnju.

Koje redatelje cijeni Nezahvalno je izdvajati imena, no ipak... Alejandro Jodorowsky, Kenneth Anger, Pier Paolo Pasolini, Rainer Werner Fassbinder, Ken Russell, David Cronenberg, Derek Jarman, John Waters... od pomaknutih genijalaca, čiji je svijet toliko originalan da to izaziva strahopoštovanje. To su i ljudi (barem oni živi) sa kojima bi mi bilo teško raditi intervju jer ih osjećam bliskima i masu odgovora u svojim radovima već su mi dali. Kao sa prijateljima sa kojima znaš što misle i sa kojima i tišina može biti kvalitetna. S druge strane, jako cijenim i neke koje mainstream kritika ne doživljava kao spomena vrijedne, čiji rad silno volim, jer je ustrajan i svoj, granicama unatoč – Russ Meyer, Paul Morrissey, Herschell Gordon Lewis, Ruggero Deodato, Mario Bava, Ed Wood, Jess Franco, Jean Rollin, Larry Cohen, Jörg Buttgereit, Doris Wishman...

Puno je njih izostavljeno, ovo je doista vrlo malen dio. Nitko od njih nije srednja struja koja radi kompromise kako bi zaradila novac ili se dodovorila publici bez da uzdrma nešto od njihovih postojećih uvjerenja. Ne igraju na sigurno i plaze jezik društvenim normama. Obrnuto čini suvremeni Hollywood, koji najčešće snima bezukusne splačine sastavljene na temelju istraživanja tržišta. Tehnički su savršeni, sadržajno potpuno prazni.

O pisanju po zadatku i obvezi Pisati o filmovima kakva je 'Taxidermia' nije teško, nije problem ni zaprljati tipkovnicu na Tomu Cruiseu kada glumata, problem je tek izgubiti vrijeme na nešto što već upletenim imenima obećava pravi hollywoodski provod. Filmovi su linearna stvar za konzumaciju, koliko traju, toliko se vremena mora provesti u kinu, a čovjek, nažalost, nema svo vrijeme na svijetu. Ako već trošim to vrijeme, više to volim učiniti na stvarima koje otkriju nešto novo ili me nečim iznenade. Na sreću, urednička politika u redakciji kulture Radija 101 jest da se naslovi biraju, i samim time da nešto nije izabrano – već je to stav.

O radu na televiziji, net.klubu mama, novim planovima.. Prilozi za emisije 'Fatamorgana' i 'Zvjezdana prašina' su bili vrlo gledani, ali su me i doveli do razlaza s televizijom zbog grubih cenzuriranja određenih tema. Pred kraj suradnje s tadašnjim urednikom Darkom Zubčevićem predložen mi je neprihvatljiv dogovor da svaki prilog kojeg napravim mora proći posebnu komisiju koja bi određivala hoće li se emitirati ili ne. Idejni otac cenzure bio je Tomislav Kurelec kojega je tada uzbudila nekrofilija u 'Nekromantiku' Jörga Buttgereita, a da ne spominjem kako su ga 'Bloodsucking Freaks' uzbibali još više. Odlučio sam tada da ću prestati s televizijom i cijeli program preselio u tada tek pokrenut net.klub mama, gdje sam održavao projekcije 'spornih' naslova.

O Hrvatskom društvu filmskih kritičara iliti o cehu i borbi za dignitet profesije Član sam HDFK, u mandatu iz 2001. godine bio sam i potpredsjednik Društva, dok je predsjednik bio kolega Arsen Oremović. Trenutno ne posjećujem sastanke Društva, kao simboličan čin neslaganja s trenutnom politikom, zapravo nemam želudac za toliku samopromociju kakvu trenutno izvodi g. Zlatko Vidačković, trenutni predsjednik. Bilteni društva svode se na to gdje je g. Vidačković bio, u koji se je žiri postavio i slično. Ne želim sudjelovati u sumanutom prihvaćanju novih članova koji su, sigurno slučajno, sve kolege iz njegove matične redakcije. Zajedno već neko vrijeme čine složnu glasačku mašinu koja ne dopušta nikakav glas koji bi govorio drugačije.

Osobno sam se prije zalagao za smanjenje broja članova jer je bilo bizarno kako na papiru Hrvatska ima 60-tak kritičara, no u stvarnosti tek njih 15-tak aktivno radi. Predlagao sam uvođenje instutucije počasnog članstva i djelatnog članstva, što je, nažalost, doživljeno kao pokušaj dijeljenja, iako je Društvo već samo po sebi podijeljeno koliko i najmanje zagorsko selo može biti. Tipično hrvatska stvar, svi posvađani sa svima.

Kada trenutnom predsjedniku postavite pitanje zašto sve rečenice počinje sa 'ja', naljuti se, zalupi vratima i vrati uplakan. Tako se ne razgovara ni u vrtiću, posebno ako se želi razgovarati o ozbiljnim problemima poput pojavljivanja uvijek jednih te istih ljudi u žirijima festivala, dnevnicama za putovanje na strane festivale, načinima trošenja novca ili kriterijima po kojima društvo izdaje knjige. Društvo je devedesetih preživjelo loše i teške dane, pa shvaćam da je Vidačković mnogima kompromisno prihvatljiv - dosta radi za HDFK, ali najviše za sebe. Osnovne cehovske stvari, poput poreza i doprinosa, su regulirane, sve ostalo prepušteno je jednom čovjeku na volju.

Dosta uglednih članova Društva bojkotira sastanke, vjerujem, ne bez razloga.     

Nekromantik, Jörg Buttgereit

Koje domaće kritičare cijeni Iako se često ne slažem s njime, jako volim čitati tekstove Damira Radića. Izuzetno je načitan, pismen i u stilu lucidan, pri tome jako svojeglav i u želji kontriranja većini neslomljiv. Cijenim njegovo inzistiranje na off-poziciji koju spretno upakira u svoj rječnik, anarhist je po uvjerenjima i upozorava na prakse koje su u našem tradicionalnom društvu problematične. Uz to je jedini koji pornografiji pristupa ozbiljno, bez omalovažavanja, spretno balansirajući na granici osobnih iskustava i objektivnog doživljaja, što zna utkati i u najbenignije holivudske melodrame, dajući im pritom sasvim novo viđenje. Također, Nenad Polimac jedan je od onih koje jako cijenim, prvi je bio voljan ozbiljno pisati o rubnim žanrovima i autorima, posebno hrvatskima, što u našim prostorima iziskuje hrabrost. Polimčevu tvrdnju kako kritike u današnje vrijeme masovne produkcije prvenstveno jesu zabava, a kritičari svojevrsni zabavljači, nalazim istinitom i iskrenom, bez lažnoga utvaranja kakvo je tipično za neke druge kritičare, koji sebe smatraju neobično važnima gotovo u akademskom smislu. Kritika se u moru tekstova treba izboriti za svog čitatelja, a Polimac to već dugo radi. I vrlo uspješno.

Otkuda ljubav i strast prema sick&twisted filmovima?
Ponajprije od zasićenja klišejima kakve srednja struja redovito koristi i pri tome misli da ih gledatelj vidi po prvi put. Neki da, neki ne. Posebno ako gledate jako puno filmova, formule uočavate još brže. Tvrdim da je za razumijevanje campa i trasha i svih odbačenih žanrova potrebno veliko gledateljsko iskustvo. Trebate poznavati određeni klišej da biste mogli prepoznati tko ga zlorabi, a tko ga ironizira ili na bilo koji način umjetnički sabotira. Čak i umnažanjem. Ono što nazivate sick&twisted je kulturna kategorija, nekome je nešto bolesno, drugome nije. Japancima je bolesno na filmu vidjeti dlake na genitalijama, pa ih zamračuju, ali su spremni ispiliti gomile glava bez problema i prosuti litre krvi. U Hrvatskoj Bruno Gamulin uvijek od države dobije novac za svoj film i kad ga nitko ne pogleda, kaže da ga je snimio za sebe. Meni je to jako bolesno. Crvena boja koja glumi krv ili par genitalnih dlačica – nimalo.

Vaš je site borderlinecinema.com već duže vrijeme na stand by-u. Zašto?
Sajt je nastao kao podrška projekcijama u mami, koje su išle pod istim naslovom, i potpuno je volonterski rad. Rastom obaveza nalazilo se sve manje vremena za njega, tako da je ostao u svom vremenu, kao početnica za nekoga tko želi istražiti to područje. On je osnova za knjigu na istu temu, ali se novi tekstovi pripremaju za izdavanje u papirnatom obliku, kao knjiga. Kad ona izađe, www.borderline-cinema.com bit će uklopljen u tu novu cjelinu, a hoće li ona biti potpuno online, još uvijek ne znam. To je stvar dogovora s izdavačem, on ima pravo na rukopis. Trenutno je taj sajt izložak iz prošlosti, prvi takav na našem prostoru, kada filmovi nisu bilo lako dostupni i kada DVD još uvijek nije bio standardni format. Ono što me veseli jest da još uvijek inspirira neke nove klince da pogledaju i malo drugačije filmove.

naslovna fotografija Inesa Antić