Predstavljanje HR filmskih kritičara: Diana Nenadić

Rođena Splićanka diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti. Magisterij amerikanistike je, kako sama kaže, neslavno zapustila zbog ljubavi prema životu odnosno - golom preživljavanju. To je kompenzirala gomilom članaka rasutih po eteru i raznim tiskovinama, krenula je i s prevođenjem i objavljivanjem tekstova stranih autora te s uređivanjem knjiga o filmu za Hrvatski filmski savez. Uz ta tri posla, a u situacijama kino-otimačine, organizira akcije, ima obitelj, a dogodi se da stigne i u kino.

O filmskim počecima kaže Film je bio moj hobi i prije studija, a kada sam saznala adresu zagrebačke Kinoteke, dvorana u Kordunskoj bila je i moj (poslijepo)dnevni boravak i moja omiljena predavaonica. Sve što me zanimalo i svi koje sam poznavala bili su na toj adresi. Katkad sam se švercala i na predavanja iz povijesti filma na Akademiji, čitala sam filmsku literaturu koja se tada mogla naći, neuspješno pokušavala upisati montažu, a na kraju sam ipak diplomirala s filmskom temom u okviru kolegija 'sociologija kulture' na FPZ-u.

Kada sam poslije studija počela raditi kao novinarka u kulturnoj rubrici Slobodne Dalmacije, nisam inzistirala na filmskoj rubrici, zbog nesigurnosti i zbog toga što je već bila popunjena. No, kako se znalo što je moja 'tiha patnja', nakon nekog vremena dobila sam priliku. Bio je umro neki veliki redatelj, mislim da je to bio Norman McLaren, a kako nitko u redakciji nije bio pripravan za pisanje brzinskoga nekrologa, jer u to doba ipak nije bilo 'sveznajućeg' interneta, to sam odradila sama. Povremeno bih uskakala kao recenzent i TV-kritičar, a onda sam potkraj 1980-ih dobila ponudu da pišem tjedne filmske kolumne u Nedjeljnoj Dalmaciji. Tako je to krenulo…

Što je u filmu intrigira Katkada postaje moj problem to što me na filmu, točnije u kinematografiji, zanima baš sve. Nisam orijentirana isključivo na repertoarni igrani film, kao, nažalost, većina hrvatskih kritičara, jednako me zanimaju dokumentarac, animacija i osobito eksperimentalni film, mainstream i sve vrste marginalija. Zato pratim sve što mogu i što stignem. Ne zanima me jedino 'konfekcija', bilo koja i bilo čija, a ona dominira našim repertoarom. Kako ne mislim da filmski/a kritičar/ka mora vidjeti baš svaki film, baš kao što ni književni ne mora pročitati svaki primjerak beletristike, to mi olakšava život i smanuje frustracije kada ne stignem pogledati sve što bih htjela. A ako sam prisiljena birati između razvikanog američkog filma i europske ili neke druge ezoterije, uvijek ću žrtvovati ono prvo, dakako, u nadi da za to još ima vremena...

Blow Up, M. Antonioni

Koje redatelje cijeni U jednoj od anketa u povodu stote godišnjice filma, na mojoj štreberskoj ili bolje ziheraškoj listi pet najboljih redatelja našli su se zajedno Hitchcock, Dreyer, Ozu, Lang, Chabrol.... i njihovi filmovi. Danas bi lista vjerojatno bila drukčija ili je ne bih niti sastavljala jer film ima veliku i vrijednu baštinu, a novi redatelji i filmovi se množe i množe... Ali, nikako ne bih preskočila Antonionija, Wildera, Renoira, Godarda, Rohmera, Kurosawu..., zapravo pola enciklopedije, pa onda i dosta onih koje još nismo u nju upisali ili do kraja 'pročitali'. U svakom slučaju, moj ukus nije amerocentričan i dosta je usmjeren prema europskom modernizmu. Sada su to i oni postmodernisti koji možda ne pripovijedaju 'velike priče', ali pokušavaju govoriti o bitnim stvarima, a usput su i osebujni stilisti. Ima ih posvuda, po svim kontinentima, od obje Amerike do Dalekoga istoka.

A na filmu ne voli Na filmskom platnu definitivno ne volim ispraznu formulu, atrakciju zbog atrakcije, nasilje zbog nasilja, 'buku i bijes' neiživljenog kapitala.

Koliko joj je lako pisati po zadatku i obvezi Svaki kritičar u određeno vrijeme poželi pisanje po zadatku i obvezi, jer je to sigurniji izvor egzistencije. I to sam iskusila i nisam se previše usrećila tom vrstom posla. Tko radi u dnevnim novinama mora katkada pisati o filmu koji bi najradije preskočio ili zaboravio; u tjednicima poput naših, čini mi se, vlada imperativ da se mora pisati samo o onome što na bilo koji način diže prašinu i time podiže tiražu. Osim toga, nakon nekog vremena, kada se nagledaš dovoljno raznoraznih uzoraka filma koji se izmjenjuju u kinima, postaje zamorno pisati; počneš se ponavljati poput filmova o kojima pišeš. Puno je ugodnije i poticajniije pisati po unutarnjem pozivu, nego po prozivu, onda kada nešto uistinu provocira ili fascinira.

O Hrvatskom društvu filmskih kritičara iliti o cehu i borbi za dignitet profesije Članica sam HDFK-a od 1992, kada je Ivo Škrabalo obnovio društvo i popunio ga novim, mlađim članstvom. Filmskokritičarski ceh uspio se od tada izboriti za bolju socijalnu poziciju svojih članova, za bolju komunikaciju sa svjetskom udrugom filmskih kritičara (FIPRESCI) i za prisutnost u svjetskoj kritičarskoj sceni, prije svega sudjelovanjem u FIPRESCI-jevim žirijima na svjetskim festivalima. Pokrenuto je izdavaštvo i tiskano nekoliko knjiga istaknutih članova. Ne mislim da ta poboljšanja prati i kvalitetnija kritika. Čini mi se da je jedan dio kritičara zapravo vrlo slabo obrazovan, mnogi ne smatraju potrebnim gledati ništa izvan redovitog repertoara. Paradoksalno je i žalosno da je kritičarsko društvo slabo zainteresirano za ono što se događa u vlastitom dvorištu, čak ni onda kada iz njega počne glasno i daleko zvoniti.

Some Like It Hot, B. Wilder

Koje domaće kritičare cijeni i za koga smatra da nema dlake na jeziku U filmskoj kritici nije dovoljno samo ne-imati dlake na jeziku, pa niti samo vladati bitnim i nebitnim činjenicama o filmu, o njegovu autoru, kontekstu i slično. Oštrina i znanje ne vrijede ništa bez (prepoznatljivog) stajališta i razvijenog stila kritičara. Kritika je po meni proza, a tek onda proza 'bez dlake na jeziku', a takvu je i poštujem. U tom smislu, u posljednje me vrijeme osobito veseli pročitati tekst riječkoga kritičara Dragana Rubeše. Osim što je vrlo znatiželjna, mobilna i otvorena osoba, Rubeša je jedan od malobrojnih koji njeguje stil, film voli interpretirati iz vlastite perspektive, a svaka mu je rečenica misao koju spretno i domišljato argumentira. Iznimno poštujem Nenada Polimca kao vrhunskog znalca i pisca, Juricu Pavičića kao retoričara, Damira Radića kao provokatora... U tom je visokom društvu i Dražen Ilinčić, koji je, kada je napustio papirnati medij, u nas inaugurirao žanr televizijske kritike-eseja, a njegovi prilozi, koji često izlaze iz uskog filmskog konteksta, dotiču druge discipline i šire polje kulture, ekvivalenti su novinskog eseja.

Današnjoj kritici nedostaje znalaštvo i klasicistička elegancija Živorada Tomića, koji nažalost, ne piše tako često i puno kao početkom devedesetih, no sreća je da se starija generacija nije posve umirovila, pa još možemo naići na vrckave esejističke mudrosti veterana poput Petra Krelje koji popravlja prosjek domaće kritike i kada su u pitanju etika i tolerancija. Esejistika nam je inače nerazvijena, zakržljala, a akademska kritika, uz časne iznimke klasika (Peterlić, Turković), metodološki nedovoljno profilirana i nespremna za iskorake, a sve zbog straha da je ne bi proglasili (ne zna se tko?) 'pomodnom'. A možda sve to nije istina, nego se meni samo tako čini.

Slovite za eksperta za eksperimentalni film. Odakle posebna strast prema eksperimentali?
Ne mislim da sam ekspert sve dok ne ukoričim ozbiljniju studiju o eksperimentalnom filmu. To, nažalost, još nitko u Hrvatskoj nije napravio, pa se i poluznalci, a osobito prekjučerašnji znalci, mogu slobodno nazivati ekspertima, a takvih je sve više. Istina je da me to područje neodoljivo privlači od srednjoškolskih dana. I opet je za to kriva atmosfera u mojem rodnom gradu, Splitu, koji je osim redovite Kinoteke, imao i jak kinoklub pod underground mentorstvom Ivana Martinca.

Kada sam krenula na studij u Zagreb, eksperimentalna ponuda, ona svjetska, bila je još veća zahvaljući Multimedijalnom centru SC-a, gdje su prikazivani avangardni programi, a usput sam dosta redovito pratila i novu likovnu scenu na kojoj se polako etablirao novi medij videa. Sve je to bilo nekako povezano. U eksperimentalnom filmu uživam na isti način kao što uživam gledajući apstraktnu, geometrijsku sliku, recimo Kniferovu. Proučavaš odnos između bijelih i crnih površina i svaki ti se put čini da je taj odnos drukčiji.

Postoje li neke specifičnosti pri kritici eksperimentalnog filma, budući da je i eksperimentala puna posebnosti?
Ne znam može li se eksperimentalni film kritizirati. Čini mi se da se može samo doživljavati (kao poezija, slika ili glazba, dakle, uglavnom nenarativna djela s kojima se najčešće i uspoređuje) ili doživljajno analizirati, a onda zaključiti je li eksperiment uspio ili ne. Kod eksperimentalnog filma privlačno je upravo to što nema nekih pravila; pravila zapravo postavljaju sami filmovi i autori, a promaše najčešće onda kada u nekom bitnom elementu iskoče iz vlastitog sustava. Ne treba zanemariti ni likovnjačke korijene avangarde koji su u eksperimentalnoj domeni čvrsti i u današnje doba audiovizualnih i medijskih hibrida.

Slažući popis za pregled filmskih kritičara zamjetili smo da su žene u manjini. Zbog čega je to tako i zašto žena općenito ima manje u filmu, barem onih etabliranih?
Žena je i na najvišim pozicijama u kinematografiji (redateljskim, scenarističkim, producentskim) i u filmskoj kritici i publicistici bilo jako malo. Neke kritičarke iz ne tako davne prošlosti baš i nisu slavno branile interese ženskog roda u toj profesiji, a one mlađe koje su za to bile sposobne, primjerice Ines Sabalić, brzo su odustajale od filmske kritike.

Situacija danas nije dobra ni za jedan spol, jer se prostor za ozbiljnu kritiku ne širi, nego smanjuje; od nje tek rijetki mogu živjeti, pa je osipanje veliko. No, žene će u skoroj budućnosti sve više prilaziti filmu iz interdisciplinarnih krugova kao teoretičarke i analitičarke. U međuvremenu, hvataju se producentsko-organizacijskih poslova i to im, srećom, jako dobro ide. Organiziraju festivale i dovlače filmove koje inače nikada ne bismo vidjeli, e da bi ona šačica kritičara, uz čašu piva poslije projekcije, mogla naizmjence pričati o filmu i jučerašnjoj nogometnoj utakmici koristeći se gotovo istim, 'sportskim' žargonom. Većina žena, čini mi se, ne voli nogomet i 'ne zna' pričati o nogometu. I filmske kritičarke su žene. Možda je u tome kvaka!