Filmski tisak: priča iz Hrvatske

Nakon mirkomiočićevskog pregleda filmskih časopisa red je da povučem neku paralelu s trenutnom situacijom. Kao što je rekao Goran Šikić, bivši urednik bivšeg 'Total filma' i jedan od aktera ove storije, u Hrvatskoj danas postoji doslovno jedan i pol filmski časopis. Daklem, pauperizacija tog dijela kulture je prema njemu očita. Takva je situacija na štetu filmofilima i okljaštrila je edukativno djelovanje koje je zbog poznate situacije s kulturom, filmom pa i javnom televizijom gotovo dovedeno do razine apsurda.

Činjenice: živuće su i dobrostojeće publikacije jedino one u režiji Hrvatskog filmskog saveza, Hrvatski filmski ljetopis te Zapis koji je prvotno bio zamišljen kao glasilo HFS-a. Hollywood i Total film koji su bili namijenjeni široj publici već su neko vrijeme izvan opticaja. Kada bismo tu priču proširili na časopise takozvane opće kulture ili pak na web stranice posvećene sličnim temama, ne bismo se daleko odmaknuli u ovom otužnom diskursu.

Ako se držimo časopisa, za novije su nam stanje važne dvije struje – filmovci i kinotekaši. Filmovci su se okupljali oko časopisa 'Film' koji je s objavljivanjem krenuo 1975. godine. Najistaknutiji među njima bili su Živorad Tomić, Nenad Polimac, Goran Trbuljak, Srećko Jurdana te Hrvoje Turković. Njegovali su kombinaciju poštovanja nekih ključnih autora holivudske produkcije te modernističkog filmskog pristupa. Središnji dio časopisa uvijek bi činio biografsko-filmografski razgovor s nekim domaćim filmašem a snažna je odrednica bila i njegova esejistička djelatnost. Do 1979. godine časopis je doživio 17 brojeva, a neke od razloga ukidanja od strane državne institucije za subvencije u kulturi objasnio je Hrvoje Turković.

'Razlog odbijanja bio je višestruk – staro neprijateljstvo zakulisno utjecajnog uredništva Filmske kulture; neprijateljstvo nekih pogođenih filmskih moćnika, višestruke ideološke diskreditacije časopisa tijekom prethodnih godina... Sve je ovo, doduše, pratilo Film od njegova početaka i svake su se godine zagovornici Filma morali boriti protiv pokušaja da se ne dodijeli subvencija tom časopisu, no ono što je konačno dalo 'terminatorski' argumenat protivnicima Filma bio je odnos prema Zafranovićevoj državno hvaljenoj i podržavanoj Okupaciji u 26 slika. Neposredan povod je bila, vjerojatno, moja kritička analiza tog filma u posljednjem broju Filma i činjenica da je ključni urednik Filma bio Nenad Polimac, koji je zbog prethodno objavljene negativne kritike Zafranovićeva filma u Poletu došao na 'crnu listu' (neko ga se vrijeme neutraliziralo kao suradnika Poleta, nisu mu htjeli objavljivati priloge i branili da se pojavi na radiju i televiziji). Razlozi su bili, dakle, ideološki i osvetnički', pojasnio je.

Nakon gašenja 'Filma' nova struja se krajem osamdesetih okuplja oko također generacijski važne 'Kinoteke'. Urednik Dario (nedostupan za izjave jer je zbog ljubavi preselio u Valenciju) Marković također je okupio danas prepoznatljiva imena: Slavena Zečevića, Igora Jelića, Maria Sablića te Dejana Jovovića, dok su svoj zanat tamo pekli i Damir Radić i Jurica Pavičić. 'Kinoteka' je s prekidima preživjela do 1994. godine. Slaven Zečević je ispričao: 'Nedostupni je Dario ustvari bio katalizator spajanja akademskog zaleđa časopisa (Turković, Peterlić) i cestovne razine zaljubljenika u film (nas ostalih)'. O tome zašto se ugasila, misli da bi više znao netko drugi, no ipak dodaje: 'Možda je pojavljivanje Hrvatskog filmskog ljetopisa utjecalo na to, a ako i nije, većina je ljudi iz Kinoteke nastavila pisati u Ljetopisu (kao i u Vijencu, Zarezu, 3. programu HRT radija, itd., ako ne uzmemo u obzir dnevni ili tjedni tisak)'.

Na kritike da je 'Kinoteka' pokazivala odbojnost prema modernističkoj autorskoj praksi i podržavala holivudski populistički film progovara: 'Ako je postojala odbojnost prema nečemu u Kinoteci, onda je to prema konceptu da bi ljudi oko časopisa trebali biti predstavnici zagovaranja određenih stilističkih obilježja (npr. hollywoodski film), no igrom slučaja je dosta ljudi oko Kinoteke bilo pod utjecajem američke (žanrovske) kinematografije, bilo kojeg doba, što ne smatram dijelom smišljenog programa već pukog slučaja, ništa mudrijeg od činjenice da se od malena samosvrstavamo u čopor prema trenutačnom interesu. U Kinoteci se moglo pisati o čemu god hoćete, no vjerujem da su ljudi i drukčije mislili ili reagirali'.

'Film i glazba su planetarno najpopularniji mediji suvremene kulture, ali u Hrvatskoj danas nema niti jedne tiskovine koja bi se pozabavila isključivo glazbom ili filmom i pritom preživjela na tržišnim osnovama. Kako većinski prihod svih novinskih izdavača danas u svijetu, pa i kod nas, dolazi od oglašivača, a manjim dijelom od prodaje, na filmskoj je industriji (u hrvatskom slučaju na – trgovcima) odluka žele li podržati postojanje filmskih publikacija na ovom našem tržištu. U slučaju magazina Total Film, oglašivači iz filmske industrije su u jednom trenutku počeli kalkulantski razmišljati da se ne trebaju posebno oglašavati jer smo mi ionako pisali o filmovima'. Autor gornjih rečenica jest Goran Šikić, bivši urednik 'Total filma' i čovjek s podebljim iskustvom u kulturi. Šikić razlikuje ulogu časopisa i magazina, pridajući potonjima funkciju razvijanja filmske kulture i interesa za filmom, a časopisima ostavlja konzervatorsku ulogu očuvanja filmske kulture i baštine. 

Daklem, ako smo, kao što kaže Zečević, romantični prema tragovima na papiru, Hrvatski filmski ljetopis i Zapis trenutno su jedini filmski časopisi u nas. Iako im neki spotiču akademizam i navode da su namijenjeni uskom krugu ljudi, činjenica je da od 1995. godine HFS uspio napraviti ogroman i hvalevrijedan posao. Vera Robić Škarica pojasnila je da je uz poteškoće koje su vezane uz već dosadnu priču o troškovima pripreme i tiskanja te zatvorenost knjižarske i novinske distribucije, u početku nedostajalo tekstova za pojedini broj. Danas je situacija potpuno drugačija – na Ljetopisu i Zapisu surađuje više od 120 ljudi, Ljetopis izlazi u 1000 a Zapis u 1200 primjeraka, tekstovi ponekad čekaju na objavljivanje, a sve je više i mladih ljudi koji se uključuju i veći je interes.

Prigovora o filmskom kružoku i akademizmu žučno se prihvatio profesor Turković: 'Ti prigovori iskazuju proširenu unifikacijsku ideologiju ('uravnilovku') prema kojoj bi svi tekstovi što se objavljuju o filmu trebali biti pisani 'da ih svatko razumije' – tj. po novinskom, žurnalističkom obrascu za koji se pretpostavlja da je savladiv svakom tko išta čita. Ako se ne piše tako, onda se to drži 'neprijateljskim' po čitatelja, odnosno 'prijateljskim' samo za ezoterijski, elitni krug. A čitateljske i spisateljske 'elite' se, bilo po socijalističkoj bilo po primitivno kapitalističkoj ideologiji, drže 'antidemokratskim' fenomenom, kojeg bi 'demokratski' (ili 'tržišno') trebalo maknuti s javnog poprišta po kratkom postupku'.

Disciplinarno bogatstvo pisanja o filmu je, čini se, pitanje koje je ostalo u zraku. Neki od sugovornika smatraju da gotovo i ne postoje prave filmske rubrike u dnevnim novinama. Zahtjevi tržišta dotukli su i one komercijalnije. Ako se želi izbjeći troškove tiska, neki ogromne mogućnosti vide u još uvijek podcijenjenim web publikacijama. Njihov potencijal još je nedovoljno iskorišten.