Mondo, zombiji i kanibali

Dugo putovanje eksploatacijskim filmom započinjemo 60im godinama i `mondo` filmovima. Termin `mondo` označava niz dokumentarnih i pseudodokumentarnih filmova šokantnoga sadržaja koji su bili popularni od početka 60ih pa sve do 80ih, iako im tragovi postoje i danas. Opća mjesta mondo dokumentaraca vezivana su uz običaje plemena Južne Amerike, Afrike i Azije, a s posebnim su guštom snimali bizarne i okrutne rituale, ubijanje životinja i ljudsku smrt. Edukacijska im je vrijednost zapravo bila mala jer je većina događaja prikazanih u filmu bila – lažirana!

Najpoznatiji (možda i najbolji) primjer ovog tipa filma je `Mondo Cane` (1962) Gualtiera Jacopettija, Paola Cavara i Franka E. Prosperija, koji je iznjedrio cijeli niz nastavaka i imitatora. Naslov `pasji svijet` ili `svijet viđen očima psa` najbolje objašnjava citat s početka filma koji kaže da su svi prizori u filmu preuzeti iz stvarnosti, a ako ponekad i djeluju šokantno, to je zato jer je svijet `pun šokantnih stvari`. Film se sastoji od asocijativno povezanog niza prikaza života iz različitih dijelova svijeta, a narator s jednakim čuđenjem promatra običaje razvijenog SAD-a i primitivnih plemena Nove Gvineje. Zanimljivo je da autori ne rade razliku u prikazivanju ljudi i životinja, pridajući im jednaku važnost i promatrajući ih s jednakim čuđenjem.

Film je izrazito dinamičan i zabavan, zbog velike količine prikazane građe gotovo da se i ne može prepričati, a asocijativne veze kojima su povezani pojedini prizori ponekad su vrlo domišljati. Primjerice, u jednome dijelu govori se o hotelima za umiranje u kojima Kinezi ostavljaju svoje stare i bolesne članove obitelji da umru, dok oni uživaju u hrani i životu. Nakon krupnih planova starih i bolesnih ljudi, svojevrsnih društvenih olupina u kojima se život gasi, slijedi priča o olupinama automobila u SAD-u i njihovoj kompresiji. Narator nas tada obavještava kako se dio olupina reciklira, a dio postaje eksponat u galerijama moderne umjetnosti, gdje se prodaje za astronomske cifre. Zatim slijedi ironično intonirana priča o Yvesu Kleinu, modernom umjetniku koji slika ženskim tijelima. I tako dalje!

Izjednačavanjem se ljudski običaji relativiziraju i ironiziraju, a posebno je efektan (i subverzivan) kraj filma koji govori o indijancima koji štuju avione kao predmete koje su im poslali bogovi, a koje je `bijeli čovjek` nasilno prisvojio. Pleme je na jednome uzvišenju izgradilo malu pistu s drvenim avionom u nadi da će udobrovoljiti bogove koji žive iza planina na rubu horizonta – jer za njih svijet prestaje tamo.

`Mondo Cane` spada u eksploataciju zbog dvoznačnosti sadržaja kojeg prezentira gledatelju. Naime, iako se može shvatiti kao kritika na čovjekov destruktivni odnos prema okolišu (tj. životinjama i drugim ljudima), konstantnim prikazivanjem bizarnosti i prizora mučenja i smrti ponekad izaziva i kontraefekt – šok tada prelazi u senzaciju i postaje zabava.

Na potonje se koncentrirala većina imitatora, koji subverzivni potencijal materijala potpuno ustupaju senzaciji. Braća Castiglioni su u periodu od 1969. do 1982. niz mondo filmova o Africi, Antonio Climati (direktor fotografije mnogih mondo filmova) i Mario Morra snimali su filmove o `divljacima` (npr. `Ultima grida dalla savana`, 1974), a popularan je bio i niz mondo uradaka o Aziji (npr. `Shocking Asia`, 1974). Većina ovih filmova lažirala je prizore kako bi izgledali što senzacionalnije, a tijekom 80ih mondo filmove zamijenili su `filmovi o smrti`, morbidna ostvarenja koncentrirana na stvarne smrti, pogubljenja, nesreće i sl. Najpoznatiji je serijal od 6 nastavaka `Faces of Death` (1978-1996) od kojih je većina svoju premijeru imala na videu.

Tragovi mondo filmova postoje i danas, posebice u obliku kratkih filmova snimljenih digitalnom kamerom ili mobitelom koji prikazuju neku nesreću, a recentni `Most`, dokumentarac o samoubojicama na Golden Gate Bridgeu, zbog senzacionalnosti svoga sadržaja kao i morbidnosti teme može se svrstati u ovu kategoriju.

Filmovi o kanibalima mnogo su toga preuzeli iz monda. Egzotične lokacije, navodna istinitost priče te okrutnost prema životinjama postali su opća mjesta u ovoj struju eksploatacijskog filma, koja je svoj boom doživjela između 1977. i 1981. Reprezentativni primjer ovoga žanra je zloglasni `Cannibal Holocaust` (1980) Ruggera Deodata, priča o antropologu koji odlazi u amazonske prašume kako bi otkrio što se dogodilo s ekipom koja je tamo otišla snimiti (mondo) dokumentarac o kanibalima i nikada se nije vratila. Na putu otkrivaju da su ekipu pobili domoroci, no pronalazak njihovih videozapisa otkriva stvarne okolnosti događaja.

`Cannibal Holocaust` u kinima se prikazivao 10ak dana, kada je Deodato bio uhapšen i odveden u zatvor, a film zabranjen za prikazivanje. Optužen je za opscenost, ubijanje životinja pa čak i za smrt glavnih glumaca! Možda se potonje čini smiješno, no naturalizam Deodatova filma zaista je izbrisao granice između stvarnosti i fikcije. Naime, najodvratniji prizori silovanja i sakaćenja prikazani su kao oštećeni videozapisi pobijene ekipe, što je na genijalan način kompenziralo niske produkcijske uvijete. No, Deodato je igrajući na kartu istinitosti išao do kraja, prisiljavajući glumce da potpišu ugovor po kojem se godinu dana neće pokazivati u javnosti, dok ne splasne fama oko filma.

Možete si zamisliti probleme s koima se Deodato suočio kada je trebalo glumce dovesti na sud kako bi dokazao da su živi! Deodato je na posljetku pronašao svoje `bijele glumce`, no to mu nije uspjelo s domorotkinjom koju u jednom prizoru siluju članovi ekipe, da bi je u sljedećem prizoru vidjeli nabijenu na kolac. Deodato je objasnio trik: naime, djevojka je sjela na štap koji je pri vrhu imao sjedalicu poput one na biciklu. Sjela je uspravno i vrh kolca stavila u usta. No, problem je bio u tome što nitko od demonstratora na sudu nije mogao ostati miran u tome položaju kao djevojka na filmu, a djevojci se kasnije nije moglo ući u trag. Deodato je na posljetku oslobođen optužbi za ubojstva, iako sumnja u ovo posljednje još uvijek ostaje. Kažnjen je za opscenost i ubojstva životinja, a film je u svojoj necenzuriranoj verziji bio zabranjen u mnogim zemljama u svijetu.

`Cannibal Holocaust` je i iz današnje perspektive jednako dojmljiv u svome naturalizmu, iako ubojstva životinja nemaju apsolutno nikakvo opravdanje (makar nije jedini koji se time bavio na filmu – vidi Bertoluccijev `1900` i `Stablo za klompe` Ermanna Olmija). Koncept pronađenih videozapisa koji čine okosnicu radnje zapravo je vrlo inventivan, a sličan će `dokumentaristički` pristup iskoristiti `Projekt: Vještica iz Blaira` 30 godina kasnije. Priča o reporterima koji insceniraju događaje kako bi snimili senzaciju može se promatrati i u odnosu prema mondo filmovima, ali posjeduje i subverzivni komentar o konstruiranosti istine u današnjim medijima. Zanimljivo je i tumačenje pojma `divljašva` domorodaca gdje je ono predstavljeno kao reakcija na divljačko ponašanje `civiliziranih` bijelaca.

Važno je napomenuti da je unatoč svemu navedenom ipak riječ o eksploatacijskom filmu. Plošna karakterizacija likova te inzistiranje na prizorima golotinje i eksplicitnog nasilja (silovanja, sakaćenja) u funkciji su da šokiraju gledatelja, a od toga nije bježao ni Deodato, koji je nastavak filma najavio za 2009. Živi bili pa vidjeli!

Ostali filmovi o kanibalima bili su nešto manje inovativni na razini priče, a kretali su se općim, ranije spomenutim mjestima i često su bili na udaru cenzora zbog istih razloga kao i Deodatov film. Npr. Umberto Lenzi (koji je 1973. snimio `Il Paese del Sesso Selvagio`, prvi kanibalski film) 1981. snima `Cannibal Ferox`, koji po stupnju eksplicitnosti samo par koraka zaostaje za `Cannibal Holocaustom`.

Black Emanuelle And The Last Cannibals

Često se kanibalski žanr miješao s drugim strujama eksploatacijskog filma. Joe D`Amato spojio ga je sa seksploatacijom i tako stvorio jedan od kultnih klasika - `Emanuelle and the Last Cannibals` (1977) s Laurom Gemser u glavnoj ulozi, a Marino Girolami 1980. snima `Zombie Holocaust`, još jedan vrlo popularan film koji u svojoj priči objedinjuje skupinu istraživača i kanibale s jedne strane te ludog znanstvenika i njegovu hordu zombija s druge.

Filmovi o zombijima, slično kao i kanibalski filmovi, često su snimani na egzotičnim lokacijama, a za razliku od mainstream filmova o zombijima, sadrže veću količinu krvi i golotinje. Svoju popularnost duguju uspjehu Romerove `Zore živih mrtvaca` (1978) koja unatoč svojoj slikovitosti što se nasilja tiče, ipak ne spada u eksploatacijske filmove. Razlog je tome što Romero veći naglasak stavlja na analizu nefunkcionalnog društva kojemu nedostatak kohezije predstavlja veću prijetnju nego horda sporih i mutavih zombija, a vizualne gadosti funkcioniraju kao metafora na jedno natrulo društvo.

Predstavnik zombie-filmova, Lucio Fulci, već je pripremao snimanje jednog zombi-filma kada se pojavio Romerov film, koji je u Europi distribuiran kao `Zombi`. Fulcijev je film tako preimenovan u `Zombi 2` iz jednostavnog razloga da utrži na Romerovom uspjehu, iako s njime nije imao nikakve veze. Fulcijev film (kao i većina talijanskih horora) počinje kao misterija o neobičnom ubojstvu na jahti, da bi se nastavio na tajanstvenom otoku na kojemu mrtvi ustaju zbog voodoo-kletve.

`Zombi 2` (poznat i kao `Zombie Flesh Eaters`) je prilično jednostavan, a eksploatacijom sličnih motiva poput kanibalskih i mondo filmova (egzotični ambijenti, kanibalizam, golotinja, inzistiranje na učestalom i izravnom prikazu nasilja) jasno se razlikuje od Romerovih ostvarenja. No, vješto baratanje atmosferom i efektima također ga izdvaja iz horde manje zanimljivih eksploatacijskih redatelja. Poput Darija Argenta, Lucio Fulci zanemaruje koherentnost priče, ali zato vrlo pažljivo gradi atmosferu straha i prijetnje, bilo da se koristi solidnim make-up efektima (npr. maske zombija u `Zombi 2` upotpunjene su živim crvima i glistama) ili pak iznenadnim zumovima kojima oku gledatelja približava nečiju raznesenu glavu ili zgnječeno oko.

I njegovi kasniji filmovi, poput `The House by the Cemetery` i `The Beyond` (oba iz 1981) počinju kao priče o ukletim kućama da bi se nastavile u klasičnom zombi-stilu. U `The Beyond` postoji posebno dojmljiv prizor napada tarantula gdje pauci dominiraju cijelim ekranom, a stravičnost prizora Fulci je naglasio efektnim scoreom i jezivim zvukom. Antologijski je i prizor iz već spomenutog `Zombi 2` u kojem se jedna nemrtva kreatura bori s morskim psom. Ne pitajte kako ni zašto :)

Krajem 80ih počeo je snimati i `Zombi 3` kojeg ipak nije uspio završiti zbog problema sa zdravljem (film je završio Bruno Mattei, unoseći više akcijskih elemenata). Spomenimo još da su svi talijanski filmovi iz ovoga razdoblja snimani s (uglavnom) američkim glumcima i na engleskom jeziku, nakon čega su još jednom sinkronizirani na engleski kako bi se lakše prodali na svjetskom tržištu. Zato je čest nesrazmjer između govora likova i njihovih ustiju, a upravo je to jedan od `zaštitnih znakova` ove skupine eksploatacijskih filmova.

Eksploatacijski filmovi o zombijima i kanibalima danas se više ne snimaju, iako se paralele mogu povući između Gibsonova `Apocalypta` i kanibalskih filmova (površnost, senzacionalizam, egzotičnost, ritualnost, eksplicitno nasilje), dok se Rodriguezov `Planet Terror` iz nadolazećeg `Grindhousea` direktno referira na zombi-eksploataciju. A kako se retro sad `nosi` i kako danas svatko posjeduje auto, možda se otvori i neki drive-in multipleks te tako riješi probleme s parkingom onoj vojsci zombija zbog koje je Cinestar subotom najbolje izbjegavati.