Što je to eksploatacijski film?

Filmovi koji u svrhu brze zarade obrađuju senzacionalne teme vezane uz šok, seks i nasilje, s malo ili nimalo umjetničkog angažmana – tako bi otprilike glasila definicija eksploatacijskog filma. Oni nastaju kao reakcija na određeni društveni trend (npr. droga, bunt mladih) ili se pak šlepaju na uspjehu nekih drugih filmova, pokušavajući unovčiti na njihovoj slavi (npr. zombie-filmovi). Djelima uglavnom nedostaje koherentna priča, karakterizacija likova, a nasilje, seks i šokantni sadržaji često traju i duže nego to zahtijeva dramaturgija djela.

Uzevši u obzir sve navedeno, većina bi na njihov spomen samo površno odmahnula rukom, svela ih na natuknicu u leksikonima i enciklopedijama, kao uspomenu na kuriozitet u povijesti filma. Opravdano? Pa, ne baš. Zapravo uopće. Iako definicija eksploatacijskog filma ne govori ništa neistinito, ona ipak pojednostavljuje jedan fenomen koji puno govori o vremenu u kojem je nastao, a koji se sastoji od mnoštva elemenata, bilo da je riječ o mjestima na kojima se prikazivao (`grindhouse` kina, drive-in kina), strukturi publike, cenzorskim intervencijama i reakciji javnosti. Činjenica da su filmovi najeksplicitnijega sadržaja imali priliku igrati na velikome platnu, puno govori i o današnjem društvu koje se s ružnom stranom svoje prirode radije suočava u samoći svoga doma nego kolektivno, u kinu.

Skeptici bi i na navedene argumente mogli prigovoriti da se sve gore navedeno više tiče socioloških aspekata eksploatacijskih filmova, a da se njihova kvaliteta uopće ne uzima u obzir. No, takvi skeptici isključuju činjenicu da svaki oblik filma, bilo da je riječ o žestokom artu ili najsrednjostrujaškijem Hollywoodu, uvijek iznjedri po nekoliko autora koji konstituiraju pravila nekoga žanra ili se pak poigravaju s njegovim konvencijama. Redatelji poput Jesusa Franka ili Lucija Fulcija stvorili su vrlo sugestivne prizore operirajući unutar minimalnog budžeta, Ruggero Deodato unio je inovacije na razini oblikovanja priče, a Doris Wishman su zbog modernističke montaže i kadriranja mnogi prozivali `Godardom seksploatacijskog filma`.

Prije nego se bacimo na konkretne primjere, riječ-dvije o povijesti žanra. Vjeruje se da su prvi eksploatacijski filmovi nastali 30ih i 40ih godina prošloga stoljeća, a uglavnom su govorili o drogi i seksu, tj. aktualnim temama koje su provocirale ćudoredno građanstvo. Posebno su popularni bili filmovi o seksualnoj edukaciji (tzv. `mental hygiene` filmovi) koji su se ponekad prikazivali u putujućim kinima, od grada do grada. U filmovima je doktor u bijeloj kuti objašnjavao probleme odrastanja, puberteta i spolnosti, a zbog svog naivnog obraćanja neupućenoj publici, danas posjeduju auru campa.

best of mental hygiene

Zanimljivo je i to da su se nakon projekcija u foajeima kina prodavale edukativne brošurice i sličan `promotivni materijal`, a takvu će taktiku 30ak godina kasnije primijeniti i američki studiji u popularizaciji blockbustera.

Ovakvi su se filmovi prikazivali i u tzv. `grindhouse` kinima, a pojam `grindhouse` može se dvostruko objasniti. `Grind` je pojam iz plesa, a označava `stiskavce`, tj. plesove u kojima su partneri vrlo blizu jedno drugome. Kakve to veze ima s filmom? Pa, u velikom broju kina nekada su se održavale burleskne predstave s ovakvim tipom plesa, a neki misle da je naziv došao od činjenice da su se ovakvi filmovi uvijek prikazivali u paru, baš kao nadolazeći Rodriguezov & Tarantinov uradak.

Eksploatacijski su filmovi privlačili i određeni tip publike, uglavnom adolescente i stariju mladež, pa su i teme koje su se obrađivale bile bliže njima nego starijoj generaciji. U 50ima su osim filmova o drogama i delikventima (posljedica uspjeha `Buntovnika bez razloga`) popularni bili i filmovi o bajkerima, a najpoznatiji filmovi uključuju `The Wild One` (1953) te ` The Wild Angels` (1966) Rogera Cormana.

Tijekom 60ih pojavili su se prvi seksploatacijski uratci i splatter filmovi, a posebno su uspješni i utjecajni bili tzv. mondo filmovi, koji su poslužili kao inspiracija kasnijim filmovima o zombijima i kanibalima. Socijalno nestabilna klima kraja 60ih i 70ih te prepoznavanje važnosti rasne strukture publike kumovali su rođenju `blaxploitationa`, tj. filmova s temama iz crnačkog života, najčešće obrađenih u okvirima akcije ili krimića. Akcije nije falilo ni `chambara` filmovima, revizionističkim samurajskim filmovima s puno krvi, seksa i nasilja, kojima je Tarantino odao počast u svome `Kill Billu`.

Svaki od spomenutih vrsta eksploatacijskog filma raspadao se na niz podvrsta, a tragovi ovog još uvijek nedovoljno proučenog žanra vidljivi su i danas. Eksploatacijski film iznjedrio je nekoliko autora koji su vrlo maštovito operirali unutar njegovih granica, dok su neki eksploataciji uspjeli osigurati status arta. A tko, kada, kako i zašto - saznajte u tekstovima koji slijede...