Lebowski: Ben Hur

Agnostici su, kako kažu, oni koji u nešto vjeruju, ali to nešto ne zovu Bogom. Ipak, pridržavam se nekih vjerskih običaja. Ne pada mi teško nedjeljom doručkovati mladi luk, kuhana jaja i šunku, a još manje mi je teško zalegnuti pred televizor i čitav dan provesti gledajući uskrsnuće Charltona Hestona i četverosatnih biblijskih spektakala.

Kad sam bio klinjo, Bjelovar je imao dva kina. U kinu Gorica predstave su počinjale u šest i osam popodne, a u kinu Partizan od pet i sedam. U kinu Partizan bile su partizanske stolice, drvene i neudobne, dok je Gorica bila više europska, sa stolicama koje su se (ako blagonaklono zažmirimo na jedno oko) mogle prozvati kožnim foteljama.

Red pred blagajnom kina Gorica za filmove koji su počinjali u šest oformio bi se već oko pet, a ako se radilo o poznatijem filmu već i ranije, a posljednja slobodna mjesta planula bi do pola šest.

Postojale su dvije boje ulaznica. Recimo da su one za predstave od šest bile zelene, a one druge ružičaste. Ponekad bi se pogodilo da je boja karata za predstavu koja počinje u sedam u Partizanu jednaka onoj za predstavu od šest u Gorici. Takve stvari širile su se brže i od gradskih tračeva, tako da, ako ste primijetili kako rulja izlazi iz reda, obavezno za njima trčali pred blagajnu drugog kina.

Mi djeca smo se, zahvaljujući svojoj malenosti, vrlo lako mogli provući pored Pere Stresa (Tribuson ga je više puta spominjao u svojim knjigama) neponištene karte, koju bismo poslije mogli ponovo iskoristiti.

Jedan od filmova kojih se i danas sjećam bio je Ben Hur. Igrao je u Gorici. Karta je bila nešto skuplja, a prikazivan je s pola sata pauze na polovici filma. Kako su me u to vrijeme mnogo više privlačili neki drugi žanrovi (karate i meki pornići) nikad ga nisam pogledao. Ali dužina tog filma nije me ostavljala ravnodušnime. Mora da je bilo lijepo provesti puna četiri sata u kinu.

Zadnji put bio sam u Gorici (Partizan već odavno ne radi) prije par godina. Gledao sam L.A. povjerljivo. Bilo nas je sve zajedno osam.

Danas sam napokon pogledao Ben Hura. Iako traje četiri sata i iako je star skoro pola stoljeća i iako mi još uvijek povijesni spektakl ne može zamijeniti kung-fu spektakl u kojem lože sinkronizirane nindže skaču na dvadeset metara visok čempres, Ben Hur je ipak klasu iznad većine filmova koje sam pogledao u zadnje vrijeme. Čini mi se da se tada više pažnje obraćalo na inteligenciju gledatelja. A i konkurencija je bila slaba. Nije bilo LCD televizora i play stationa, a ruku na srce i drogu je bilo znatno teže nabaviti.

Upravo ta dostupnost svega me jebe. Vjerujem da se Spiderman 3 već sada može skinuti s neta, iako vjerojatno još nije ni montiran. Upravo zbog toga danas nas smeta svaka picina dlaka. Nemamo vremena pogledati reklame prije filma, napustit ćemo kino nakon desetak minuta ako je zvuk preglasan ili ako dvorana nije dovoljno zagrijana ili ako ispred nas sjedi košarkaš. Prije smo imali vremena pogledati i uvodnu i odjavnu špicu i sjediti preko dva sata u hladnom kinu u neudobnim stolicama i nakon toga bismo izišli sretni i zadovoljni. Točno si znao da je film završio kad se gomila glasnih, razdraganih ljudi sjatila na korzo.

A danas skineš film s neta, pogledaš ga na svojem 107 cm širokom LCD-u, popišaš se i zaboraviš na njega. A Charlton Heston je zahvaljujući Michael Mooreu postao jedan od glavnih negativaca koji na wc ide sa sačmaricom i najradije bi pucao i na Rimljane i na Židove i na samog Isusa ako mu nenajavljen uleti u dvorište.

Eh, mladosti, da mi te uskrsnuti…