Priležnice Beneta i Hawkea jednoglasno: Nismo krive!!!

-«Užasno, užasno sam uzrujana, ja više ovako ne mogu, ne mogu, to nisu ljudi, to je stoka, odakle su samo došli, ma znam da nije kršćanski tako uopće razmišljati, ali Isuse, to nije normalno», prebacivala je kroz svoju glavu Jasenka Kraljević, viša savjetnica za kazalište pri Ministarstvu kulture.
Njeni susjedi, obitelj Rade Bajčetića, jednog od bivših rukovoditelja sada nepostojećeg Saveza pionira grada Zagreba, imali su malo neuobičajene navike za urbanu sredinu, koje su, ne bez razloga ljutile gospođicu Jasenku. Gospođa Bajčetić oprala bi deku te bi je, tek tako, punu vode prebacila preko ograde balkona da se suši. Voda iz deke u slapu je padala po prolaznicima koji se nisu libili propisno opsovati, no Jasenka je sve držala u sebi, dok jednog dana i sama nije bila žrtva vodene stihije te je provalilo iz nje kao iz topa «Jeb'o ti pas mater, nikad nisi čula za vešmašinu i centrifugu?!». No, odmah potom sjetila se da je jedan od većih kršćanskih grijeha psovka te se brže bolje prekrižila i pokajala zbog gadosti koja joj je izletjela. Šmugnula je u stan nadajući se da je susjedi nisu ni čuli ni vidjeli. Bajčetiće to baš i nije diralo. Ona bi svako jutro sa svojom susjedom sličnih interesnih sfera ispijala kavu i rakijicu, gledala sapunice; on je ujutro odlazio na obližnju tržnicu, a nakon poslijepodnevnog odmora s ostalim preuranjeno umirovljenim nesretnicima igrao bi šah u prostorijama mjesne zajednice. Keko više i nije bio tako mali, često bi s dečkima iz kvarta ostajao vani i iza ponoći. Po rođenju dobro dijete, ali sve više ga je preuzimala ulica tako da je iz roditeljskog doma nosio jedino flekove od sarme na majici i od djetinjstva neispravljenu govornu manu. Keko bi sa svojim frendovima običavao ići na piće, a ako bi potegnu previše susjedi bi ostajali bez vratašca na poštanskom sandučiću ili bi pred svojim vratima nailazili na njihovu vrećicu sa smećem. Vjerojatno po logici «što ne bi ponijeli i njihovu kad već nose svoju.» Osim tih malih odmaka od građanskog odgoja, koji je dominirao Jasenkinom ličnošću, Keko bi redovito ljubazno pozdravljao i raspitivao se za njeno zdravlje - «Szuseda, dobar dan, kak' szte?», a znalo se dogoditi da joj uvali i koji kompliment -«Danas szte jaaaako szgodni, kaj imate kakvog frajera kad szte se tak zriktali?» na što bi ona preokrenula očima i samo odjurila dalje, a u sebi je bila zadovoljna što muškarac, makar i golobrad primjećuje njen izgled. Nosila je u sebi traumu od prije nekoliko godina kad joj je rođak pokušao šaljivo uputiti kompliment svojom netaktičnom rečenicom «još uvijek mi izgledaš kao djevojčica, a zapravo si stara klamfa!» koje se nije mogla riješiti i koja se vraćala poput bumeranga kad god bi se sjetila brojati svoje godine koje su prolazile na relaciji kuća-posao-crkva, kuća-posao-crkva i tako stalno s prekidom za ljetovanje od dvadesetak radnih dana.

Čini se da su Bajčetići ipak čuli njenu psovku zbog mokre deke jer sljedećeg jutra njen novi srebrni polo nagnuo se sasvim na desnu stranu, naime desna stražnja guma bila je prazna. Otišla je pješice do obližnjeg vulkanizera kraj čije je radionice svakodnevno prolazila. A što će dobar, dragi Jozo nego pomoći zgodnoj ženi, konačno prilika da nešto profesionalno učini za nju, da ne ostane sve na osmjehu s vrata radionice. Utrpao je alat u svoj stari hrđavi jugić i uputio se tristotinjak metara dalje, na teren. Promijenio je gumu na polu, naplatio i uz zavodljiv smiješak vratio se u radionicu. Vjerovali ili ne, sljedećeg jutra srebrni polo bio je nagnut na lijevu stranu. Jasenka se uputila Jozi, a Jozo je rekao -«Ma, daj curo da mi napravimo biznis. Vidi 'vaako, ti bušiš, ja mijenjam, pare po pola. A, šta kažeš?»
Prekrižila se Jasenka u sebi nekoliko puta, ali i ona je samo čovjek. Mislila je «svaki puta Jozi po sto kuna nije malo za moju plaću, a i tko zna koliko guma Keko može izbušiti…»
-«Dobro,»  kaže kao da se šali «ali ja ne znam kao se to radi.»
-«Ma, naučit će tebe Jozo, uzmeš šaraf-ciger i jednim trzajem zasiječeš.»
-«Hihihi,» smijuckala se Jasenka, »ma ne mogu ja to» i smeteno mahala rukama.
-«Kako ne bi mogla, slušaj, padne noć, vraćaš se iz kafane i prije nego uniđeš u svoj stan samo sec, sec, sec, posiječeš po komšiluku gume.»

Kršćanski odgoj i moral su prevladali i Jasenka se samo slatko nasmijala Jozi, on je njoj još slađe uzvratio pa su se razišli u slozi i prijateljstvu. Svako toliko Jozo je Jasenki mijenjao gume. Pao bi tu smiješak pa kava pa je Jozo pozvao Jasenku u svoju radionu da je poduči zanatu pa je Jasenka Jozu povela u kazalište pa je jednog dana Jozo upitao:
-«Reci sunce moje, nije li dosta ove sprdač'ne? Bi li se ti lijepo udala za me, pa da Jozo više ne mora po hladnoći mijenjat gume?»
 A Jasenki nešto toplo oko srca.
-«Idu godine, idu, a Jozo je dobar čovjek. Kršćanin.»- razmišljala je.
I odlučila. Udaja je bila sigurna. Jozo se još istog dana našao s Kekom.
-«Fala ti k'o bratu. Jes da sam se nadav'o para, a ti naprim'o,  al' pošteno si bušio te gume, šta jes, jes!» reče Jozo i dade Keki posljednju isplatu za bušenje guma.