Body building europske animacije dugog metra

Europska scena animiranog dugometražnog filma je pozitivna. S puno nade u još bolje sutra. Davne 1926. Lotte Reiniger napravila je prvi dugometražni animirani film uopće 'Avanture princa Ahmeda' ('The Adventures of Prince Achmed) i to jedanaest godina prije Disneyeve 'Snjeguljice i sedam patuljaka' (Snow White and the Seven Dwarfs), za koju se najčešće tvrdi da je prvi film takve vrste. Nego, vratimo se u naše stoljeće.

Današnja svjetska produkcija animiranog dugometražnog filma grabi velikim koracima naprijed. Radi se sve više i više filmova od kojih mnogi postanu pravi blockbusteri. Da se zaista radi o sve većoj industriji najsvježije potvrđuje broj od deset filmova nominiranih za animiranog Oscara ove godine. A Europa? Brojevi za početak: u razdoblju od 1926. do 1997. godine u Europi se proizveo pedeset i jedan dugometražni animirani film, dok su od 1997. pa do 2002. realizirana trideset i četiri naslova. Od ovih brojki pa do danas već su prošle tri godine u toku kojih je napravljeno još njih dvadesetak.

Puno brojeva, al' velika pomoć da vidimo gdje smo i gdje sve to vodi. Dakle, evidentno je veći interes svih uključenih u proces realizacije i percepcije. Znalci i ljudi koji prate taj fenomen izbliza pokušavaju ga pojasniti s dva za to ključna momenta.

Prvi je takozvani 'DreamWorks efekt'. Naime, osnivanjem odjela za animaciju pri ovoj kući, početkom 90-tih, bilježi se slabljenje dominacije Disneyevih filmova i to je za rezultat imalo otvaranje novih mogućnosti i novih producentskih kuća, a da bi dovelo do toga da se danas gotovo svaki studio bavi animacijom. Tako je sve počelo na globalnom planu, a lokalno?

U Europskim okvirima bio je presudan jedan film - 'Kirikou i čarobnica' ('Kirikou and the Sorceress', 1998) Michela Ocelota, film za kojega su se dugo borili i na kraju ušli u legendu. Shodno priči, ova se pojava zove ' Kirikou efekt' (by the way, premijera njegovog nastavka, 'The Child Kirikou', najavljena je za 12.12. ove godine). Važnost ovog filma je u tome što je otvorio vrata daljnjim dugometražnim projektima. Film je video velik broj ljudi, a otkupilo ga je tridesetak zemalja (uključujući SAD).

Zatim je uslijedila planetarna uspješnica 'Chicken Run' (2000), prvi dugometražni film bristolskog Aardmana i redatelja Nick Parka. Kada smo već spominjali Oscara i nominacije, vrijedno je zamijetiti da su među njima i dva europska filma i to oba s velikobritanskog otočja: jedan je upravo Aardmanovo posljednje čedo 'Wallace i Gromit u velikoj povrtnoj zavjeri', dok je drugi prvijenac Garyja Chapmana 'Hrabri Pero' ('Valiant').

Povratak u Francusku, u posljednjih desetak godina zemlju čudo što se tiče animacije posljednje. Tamo se radi punom parom pa je zbog toga produkcija FR animiranog filma na trećem mjestu u svijetu i prva u Europi! 2003. na kino platna stižu 'Trojke iz Bellevillea' (Les Triplettes de Belleville) Sylvaina Chometa. Naslućivalo se da ovaj film ima potencijala za novi ’efekt’, ali su stvari već bile krenule i ovo je ostvarenje bilo dokaz dobrog smjera europskog dugometražnog animiranog filma.

Idemo na sjever! U Dansku. Tu ćemo pronaći danas vjerovatno najzanimljiviju producentsku kuću u ovom dijelu Europe - A Film. Posjetite li njihove stranice naići ćete na najave novih projekata dok je nama još u sjećanju pobjeda njihovog 'Nevolje dječaka Terkela' ('Terkel in Trouble') na ovogodišnjem Animafestu. Iz iste zemlje je i prekrasan film iz 2002. ‘The Boy Who Wanted to be a Bear’ ('Drengen der ville gore det umulige') Jannika Hastrupa, autora koji je dugo bio potpuna nepoznanica izvan svoje zemlje.

Malo sjevernije, u Estoniji, uz superviziju legendarnog Priita Pärna, realiziran je film 'Frank and Wendy' koji je originalno zamišljen kao serijal o dvoje super agenata da bi ga nakadno pretvorili u dugometražni film. Ovaj je film također prikazan na ovogodišnjem dugometražnom Animafestu, a baš to nezgodno spajanje serijala u dugometražni film strašno je naljutilo publiku.

Još jedan pobjednik Animafesta, dolazi iz susjedstva. Mađarski je to film ' Kvart! ' (The District!) Arona Gaudera koji ima zanimljiv put po svjetskim kino dvoranama, a kući se vraća s brojnim pohvalama i nagradama za inovativnost. Tri puta hura za europski animirani dugometražni film!

Zadržimo se još malo na istoj strani svijeta i spomenimo Konstantina Bronzita i njegov ovogodišnji hit ‘Alosha Popovich i Tugarin Zmey’ koji je vrlo dobro prošao na svjetskim festivalima. Djelo je to na tragu tradicionalne ruske animacije dok istovremeno koketira i s hollywoodskim pogledom na film (čitaj: želi se svidjeti i zaraditi novce).

Ima toga još, naravno, ovdje smo izdvojili naj-najznačajnije. Radi se i u Španjolskoj (tamo je 2001. napravljen prvi 3D u Europi, ‘El Bosque Animado’/’Midsummer’s Night Dream’), Italiji (izdvojimo ‘La gabbianella e il gatto’/‘Lucky and Zorba’ prema priči Luisa Sepulvede). Neki filmovi imaju uspjeha samo u matičnim zemljama. Primjer za to je njemački film 'Werner - Volles Roaaa’ ili ‘Kleine Arscloch' (1997). Balkan i regija nisu previše aktivni u tom pogledu. Možda je pitanje novaca? Ili manjka ideja? Možda i oboje?

A gdje je u cijeloj ovoj priči Lijepa naša? Jedini hrvatski autor dugometražnih animiranih filmova je Milan Blažeković s do sada tri naslova dok Vinko Brešan kao direktor Zagreb filma najavljuje prvog dugog 'Baltazara' za sljedeću godinu. Živi bili pa vidjeli! I bilo nam drago zbog toga!

U Europi se po slobodnoj procijeni od 1997. proizvelo više od šezdeset dugometražnih animiranih filmova. Puno? Malo? Dovoljno da možemo povući crtu i zaključiti sljedeće: dosta je to filmova za industriju koja u pravom smislu te riječi to i nije. Europska je produkcija dugometražnih animiranih filmova isprepletena mreža manjih nezavisnih producentskih kuća. Većina uspjelijih filmova je nastala u koprodukciji više njih. Financijskih sredstava nedostaje, postoje i problemi s distribucijom bilo na lokalnoj ili globalnoj razini. Uza sve to, kao što smo vidjeli, ipak ima (dobrih) rezultata.